Netko mi je jednoć tumačio Propovjednika. Kako postoji vrijeme za sve, pa tako i vrijeme smrti.
Na to će svakoga podsjetiti novi broj časopisa Poezija – br. 3- 4. prosinac 2018, godina XIV, HDP, Zagreb. Časopis su pokrenula dva, tada mlada pjesnika: Ervin Jahić i Ivan Herceg, premda je malo tko vjerovao da će opstati. No, održao se među živućima, evo četrnaest godina u prkos ne-pjesničkim, blago rečeno vremenima.
Poezija itekako živi: stihom, esejem, kritikom i intervjuom. Pamti se njena “slatka” forma dopisivanja starijih i mlađih pjesnika, npr. Olje Savičević Ivančević i Nikice Petraka. No, u novom broju “rubrika” “Spomen” gotovo je opsegom prestigla “Zonu temperatu”, u kojoj časopis objavljuje suvremene pjesnike. Tako je moralo biti.
Prošle godine preminulo je četvero pjesnika, više-manje antologijskih, iz četiri generacije, pa tako zapisi u spomen njima, na posredni način kodificiraju povijest hrvatskog pjesništva i književnosti. Pjesnici Vesna Krmpotić (1932-2018), Jakša Fiamengo (1946-2018), Sead Begović (1954-2018) i Robert Roklicer (1970-2018) ostavili su dubok trag u poeziji i u Poeziji.
U spomenu Krmpotić, Tonko Maroević piše: “Uključila se u literarni život unutar grupacije ‘krugovaša’. Međutim, već 1962. odlazi u Indiju na specijalizaciju bengalskog jezika, a iz Indije je putevi potom vode u Egipat, SAD i Ganu”. S putovanja pjesnikinja je ‘donosila’ prozne knjige: ‘Dijamantni faraon’ (1965), ‘Čas je, Ozirise’ (1976), nekoliko knjiga posvećenih Indiji, među kojima je ‘Portret majke Indije’ (2013), ‘gotovo testamentarna knjiga’.”
Njena antologija indijskih književnosti “Hiljadu lotosa” (1973) bila je početnica Drugog svijeta u onom davnom vremenu. Njene su knjige, usput, redovito doživljavale nekoliko izdanja. A prvu zbirku pjesama “Poezija” objavila je 1956., kada je Jakša Fiamengo imao deset godina. Ona Dubrovčanka rodom, on Komižanin.
Objavio je prvu zbirku “Pred obećanom zemljom” 1966., zajedno s Momčilom Popadićem. “I sam je Jakša znao biti pomalo žalostan što se pretežnije uzima u obzir njegova vokalno izvedena i glazbom popraćena stihovna produkcija nego njegove autorski određenije opečaćene i zaokružene lirske emanacije”, zapisao je Maroević o svom suputniku i prijatelju. Spomenuo je tekstove za ove hitove: Nadalina, Karoca, Sutra će te ponit, S ponistre se vidi Šolta.
I dodao: “U Fiamengovu slučaju ne vidim duboku pukotinu između te dvije njegove stvaralačke dionice.” Kako god, Zagrepčanin Begović imao je dvanaest godina kada je Fiamengo objavio prvu knjigu. Branko Maleš prisjetio se, u svom spomenu Seadu Begoviću, zajedničkog umjetničkog sazrijevanja.
“U knjižari Mladost, u Ilici 7, gdje je tada radila zajednička prijateljica Anka Žagar (također antologijska pjesnikinja), pregledavali smo slobodno časopise kojih je tada bilo zaista puno.” Zagreb je bio mali: “Sead i ja hodali smo po mnogim književnim večerima, poznavajući u to doba svakoga tko je išta napisao.”
To su 70-te. “Josip Sever, voditelj književne sekcije u ‘I. G. Kovačiću’, a tamo smo bili članovi kao i mnogi drugi, očito je utjecao na sve nas donoseći pritom modernu poeziju i načine njenog pravljenja.” Bilo kako bilo, Begovićeva knjiga proze “Bad blue boys” (1990) ostala je nepročitana dokraja u predratnim danima. Kao i knjige Fiamenga i Vesne Krmpotić.
U spomenu na četvrtog umrlog pjesnika Davor Šalat bilježi: “Teško se zauvijek oprostiti od tako osebujnog i neposrednog čovjeka, kojem je ‘duša virila iz očiju’, kao što je bio Robert Roklicer pa je jedan od jačih argumenata za postojanje drugog svijeta i taj da bismo ondje Robija mogli ponovno susresti.” Za neke je Vukovarac Roklicer “samo” glumac, negativac. A njegove knjige nisu čitali, kao ni Fiamengove.
Teško mi je, u nastavku pobrojati sjajne pjesnike i pjesme koje donosi Poezija časno isprativši prijatelje i kolege. Opisala je jedan krug književne povijesti i krenula dalje. Na prvom mjestu čitao bih ciklus “Što je naša nevinost, što je naš grijeh?” Marianne Moore, koji je preveo Slobodan Blagojević. Kako bez Moore razumjeti Eliota i Pounda. Kako bez dobrog prijevoda “onoga” Blagojevića, koji je uređivao Delo (1987-1992) i mnoge naučio cijeniti apokrife.
Zanimljiv mi je ciklus i intervju srpskog pjesnika Zvonka Karanovića, pod naslovom “Nagrade te neće učiniti boljim piscem. Čuvaju te dobre pjesme.” Izjavio je: “Svoje pesme nisam mogao da objavljujem u niškoj Gradini ili beogradskoj Reči (Književnoj?), ali objavljivao sam u Quorumu što me je činilo izuzetno ponosnim.” Ovo danas pripada “magisterijima” o međudržavnim odnosima, a nekada golom pjesničkom opstanku.
Treba, zacijelo, pročitati ciklus “Mogao bih biti neki pričuvni Bog” urugvajskog pjesnika i pisca Marija Benedettija u prijevodu Damira Šodana i Mehmeda Begića. Pa ipak, moj “favorit” je rumunjska pjesnikinja Miruna Vlada i njezin ciklus “Domovina moja moljcima izjedena”, koji je prevela Aida Šošić: “O ti, draga Laro Croft, majko moje/ ožalošćene nacije,/ usvoji me“. Riječ je o Bosni.
Teško je vjerovati da u gradu Zagrebu, da ne velim u Hrvatskoj, nema 400 ljudi koji bi kupili ovaj broj Poezije. A nisam pobrojao ni pola bogatog sadržaja. Bilo je više pretplatnika u prvoj polovici XIX. stoljeća, kada ih je tražio Gaj i kada se, radije govorilo i pisalo njemački. Poezija nije rajski već jezični vrt, drugačiji od šuma bjelogorične i crnogorične proze.