ZAGREB - Roman “Naročito ljeti” kroatistice Ankice Tomić ove je godine odnio nagradu V.B.Z.-a za najbolji neobjavljeni roman. Ta je nagrada u deset godina svoga postojanja imala svoje pogotke i promašaje, kao i sve književne nagrade uostalom, no ove godine odluka je, rekla bih, poprilično indikativna, ne za samu nagradu, već i za stanje na domaćoj književnoj sceni.
Dodijeliti nagradu romanu u kojem nema velikih tema, burnih društvenih događaja, politike i crne kronike, rata i tranzicije, doista se može iščitati i kao poruka žirija u kojem sjede ugledni književnici i kritičari, kako je jednostavno došlo do zasićenja svom tom “bučnom” prozom u kojoj se rješavaju oni problemi za koje postoje i druge nadležne instance, osim literature.
Na otoku Braču
Jer, roman Ankice Tomić light je i simpatična priča o odrastanju djevojčice Ankice tijekom četiri godine koje je provela na otoku Braču. Autobiografski isječak uobličen u roman, pripovijedan iz dječje vizure, priča je o jednom segmentu odrastanja u kojem nije bilo posebno traumatskih ni iznimno “važnih” događaja, baš kao što je to slučaj u većini “običnih” odrastanja.
Upravo zbog te “običnosti” “Naročito ljeti” roman je s kojim se može lako identificirati, jer u njemu prepoznajemo “opća mjesta” vlastita djetinjstva, bez obzira proživljavali ga na otoku ili kopnu, ranih osamdesetih ili u bilo koje drugo vrijeme.
No dobro, postoji taj detalj selidbe i iskorjenjivanja (jer pripovjedačica sa 4 i pol godine iz Srbije odlazi na Brač), ali od njega nije napravljena velika tragedija. Nižu se u tome ispovjednom tekstu sličice djetinjstva, obiteljske zgode, prva velika prijateljstva, igre i prvi must have predmeti poput cipela.
Dječji svijet
Istina, obilježene su te slike konkretnim vremenom, stabilizacije, par-nepara ili Titove smrti, ali ne toliko da bi temeljito nagrizle dječji svijet leksikona, stripova i učenja plivanja.
Ankica Tomić uspijeva prije svega u jednoj bitnoj stvari - prenošenju emocije lagane sjete koja se po definiciji veže uz prolaznost i neponovljivost nekih trenutaka, sjećanja i naknadno uobličavane impresije.
“Naročito ljeti” jedan je od onih romana koji nema čvrstu fabulu, niti problem koji bi se u njemu trebao riješiti. No, Ankica Tomić ipak u svemu tome ima mjeru i zna u kojem opsegu dozirati svoja sjećanja, a da to u književnom smislu “drži vodu”.
“Naročito ljeti” simpatična je knjiga nakon koje se jednostavno osjećate dobro, kao kad pronađete neku sitnicu iz vlastite prošlosti kojoj ne treba fikcionalna nadogradnja jer ste priču doživjeli i na nju imate pravo jer je samo vaša, makar to nekome drugome izgledalo posve nezanimljivo.
Teške teme su za tinejdžere. Ja želim biti nepretenciozna
Što u vašem životu mijenja nagrada V.B.Z.-a za najbolji neobjavljeni roman?
Na takav kompliment ne možete ostati imuni. Sami sebe dobro poznajete i jasno vam je da se iznutra ništa nije promijenilo, ali okolina vas drukčije percipira. Roman je postojao i prije 4-5 mjeseci, ali do nagrade nije bio bitan. Usto, ne treba zanemariti ni financijsku stranu koja vam daje slobodu.
Može li se doista roman napisati za 20-ak dana?
Izjava da sam roman napisala za 20-ak dana potaknula je dosta oprečnih reakcija. Srećom, žiri je dobio samo rukopis i šifru, pa je ocjenjivao isključivo tekst. To je moja osobna priča i trebalo ju je proživjeti i 30 godina slagati u glavi. Bilo bi suludo da je pišem “u znoju lica svog” tri godine. Prilično nevjerojatno, ali dobila sam savjete i da, bude li drugog romana, lažem da sam se namučila pišući. Takvo smo društvo, volimo sami sebi davati na važnosti...
“Naročito ljeti” izdvaja se iz recentne prozne produkcije prije svega “mirnoćom”, čak pastoralnošću kako je to zapisao Zoran Ferić. Je li to vama kao čitateljici bilo dosta angažirane domaće proze?
Već godinama ne mogu čitati (pre)tešku literaturu, gledati preangažirane filmove i slušati glazbu koja me baca u depresiju. Time neka se bave tinejdžeri. Jedan od meni najdražih pisaca je Danilo Kiš čiji su “Rani jadi” krajnje nepretenciozni. Prema prvim reakcijama, čini se da “Naročito ljeti” na čitatelja djeluje opuštajuće. To me veseli.
Gdje biste svoj roman smjestili u kontekstu hrvatske autobiografske, pa i ženske proze?
Ne volim ladice, a i pomalo sam zaboravila teoriju književnosti da bih sad “šamarala” pojmovima... Svoj bih roman smjestila na što više polica u što više stanova.
Što je s kratkim pričama koje ste ranije objavljivali; je li sad pravo vrijeme da ukoričite i taj rasuti teret?
Prije par dana nazvala sam brata zbog problema s kompjutorom i sjetila se da imam “srce” prastarog kompjutora s nekim pričama starima desetak godina. Ako brat uspije iščupati nešto, očekuje me temeljita revizija, redaktorsko kasapljenje vlastitih priča. Tek ću onda razmisliti ima li ih smisla pokazati nekome.