JEVGENIJ VODOLAZKIN

NEOČEKIVANO GLAVNA ZVIJEZDA KNJIŽEVNOG SAJMA 'Rusija je danas prilično osamljena, htjela je brak sa Zapadom, ali do njega nije došlo'

    AUTOR:
    • Romina Peritz

  • OBJAVLJENO:
  • 17.12.2019. u 13:22

MOSCOW, RUSSIA - DECEMBER 6, 2016: Russian writer Yevgeny Vodolazkin, winner of the 2016 Big Book prize (the 2nd place), at an awards ceremony for the 2016 Big Book prize at the Pashkov House. The Big Book prize is Russia's largest literary award and the second largest in the world. Mikhail Japaridze/TASS, Image: 307811349, License: Rights-managed, Restrictions: , Model Release: no, Credit line: Mikhail Japaridze / TASS / Profimedia
Mikhail Japaridze / TASS / Profimedia

Ovog popularnog pisca i stručnjaka za srednjovjekovnu povijest često nazivaju “ruski Umberto Eco”, no on odbacuje tu usporedbu

Odlučio je to slučaj, kada je nobelovac Orhan Pamuk iznenada otkazao gostovanje, da se ruski pisac Jevgenij Vodolazkin proteklog vikenda pretvori u glavnu zvijezdu sajma Sa(n)jam knjige u Istri.

Vodolazkin je u Puli predstavio svoj drugi hrvatski prijevod, višestruko nagrađivani roman “Lavr” objavljen 2012. godine, u kojem donosi priču o seoskom iscjelitelju i njegovu putovanju iskupljenja. “Lavr” se događa u 15. stoljeću u Rusiji pogođenoj epidemijom kuge, ali junak iz naslova prolazi neobičan put koji se proteže kroz stoljeća i brojne zemlje u kojima susreće “mnoštvo nezaboravnih, ekscentričnih likova i legendarnih bića iz najbizarnijeg srednjovjekovnog bestijarija”.

Strpljivo odgovarajući na pitanja novinara i publike, uglavnom o odnosima Europe i Rusije te svemu što spaja i razdvaja dvije kulture koje, prema njegovu mišljenju, imaju puno više zajedničkog nego što se misli, jedan od najznačajnijih ruskih pisaca danas nije mogao izbjeći pitanje koje mu učestalo postavljaju, ono o Umbertu Ecu. No, “ruski Umberto Eco”, kako nazivaju ovog stručnjaka za srednjovjekovnu povijest, odbacuje usporedbu s velikim talijanskim piscem.

Izmišljanje

“Kad su me upoznali s Ecom i tako me predstavili, dakle kao ruskog Umberta Eca, rekao mi je: ‘Primite moju sućut’. Eco je imao jako dobar smisao za humor. Rekao sam mu tom prilikom da nisam Umberto Eco, da njega zanima povijest, a mene povijest duše. S Ecom, kojega jako poštujem i mislim da je trebao dobiti Nobelovu nagradu, djelomično me povezuje i moja biografija, ja sam također znanstvenik i počeo sam kasno pisati. Ali, to nije dovoljno da bi nas se uspoređivalo”, kaže Vodolazkin.

O dvije knjige prevedene na hrvatski, “Lavr” i “Avijatičar”, koje je kod nas izdao Ljevak, kaže da nemaju ništa zajedničko. Svaka nova knjiga kao da mu je prva koju piše. Dok je “Lavr” životopis sveca, povijest ljudske duše, “Avijatičar” - objavljen 2016., a hrvatsko izdanje je iz 2018. - posve je drukčija knjiga, objašnjava Vodolazkin. “To je povijest jednog čovjeka, koji je ostao bez svog konteksta i pokušava se naviknuti na nove okolnosti, ali mu to ne uspijeva. To je i pomalo fatalistička knjiga, govori o tome da trebaš raditi ono što ti je Bog dao i zato su svi pokušaji da izađete iz tog svog konteksta tragični. To je i knjiga o pokajanju, a za Rusiju je to jako važna okolnost, pokajanje. O tome je puno govorio Solženjicin.”

U liku glavnog junaka romana “Lavr” spojio je, kako objašnjava, živote nekoliko svetaca iz srednjeg vijeka, ne samo iz ruskog nego i iz bizantskog svijeta. Što se tiče “Avijatičara”, junak je posve izmišljen. “A što znači izmišljen? Izmišljanje je prenošenje činjenica iz jednog konteksta u drugi, kad uzimaš događaj koji se dogodio u drugom vremenu i na drugom mjestu te ga prenosiš u druge okolnosti. Tako sam napisao ‘Avijatičara’.”

Jevgenij Vodolazkin je rođen u Kijevu 1964., a prije svog debitantskog romana “Solovjov i Larionov” iz 2009. objavio je više znanstvenih knjiga i članaka na temu srednjeg vijeka i onodobne ruske književnosti. Bio je i stipendist njemačkih fondacija Toepfer i Alexander von Humboldt. Pisati je počeo u svojim četrdesetima. “Bavio sam se znanošću i u tome sam ostvarivao svoju kreativnost. Znanost je racionalni tip spoznaje, a čovjek se ne sastoji samo od racionalnog. Emocija koja je suprotstavljena razumu u književnosti se spaja s racionalnim. U znanosti, pak, nema emocija. Samo znanošću se mnogo toga ne može spoznati, a kroz književnost se može spoznati gotovo sve.”

O vječnoj ljubavi

Kako objašnjava uspjeh svojih romana na Zapadu?

“U nekim temeljima, osjećajima i principima ljudi su vrlo slični. Mislim da su se ljudi dosta udaljili od nekih pojmova kao što su vječna ljubav i općenito pojmova koji se na prvi pogled čine naivnima i romantičnima, no u biti njima teži svaki čovjek. Kad sam bio na jednom književnom susretu u jednoj zemlji, jedna žena je ustala i rekla: Kako je lijepo da o vječnoj ljubavi piše muškarac. Odgovorio sam joj da svi muškarci u Rusiji samo misle na vječnu ljubav. Naravno, šalio sam se, ali mislim da je ona već u Rusiji i ja sam odgovoran za to.”

Politika ga ne zanima, niti o njoj piše, ali kada je riječ o položaju pisaca u današnjoj Putinovoj Rusiji, ima samo riječi hvale. “Svi danas imaju potpunu slobodu pisanja, bilo da je riječ o piscima koji su lojalni sadašnjoj vlasti ili onima koji podržavaju opoziciju.” Kaže da voli kada ga zovu ukrajinskim piscem jer mu je ukrajinska kultura materinja kao ruska, ali ga jako rastužuje to što se sada događa između Rusije i Ukrajine. “Nada je što su Rusi i Ukrajinci dobro živjeli zajedno i što potječu iz istih korijena i nadam se da će se na kraju vratiti bratski odnosi.”

Vodolazkina je hrvatska čitalačka publika upoznala nakon što je objavljen roman “Avijatičar”. “Jako me veseli što sam podjednako čitan u Rusiji kao i u europskim državama i Americi. S druge strane, Rusija je danas prilično osamljena, htjela je brak sa Zapadom, ali do njega nije došlo.

Jako smo potrebni jedni drugima, Rusija je dio Europe, a meni je europska kultura bliska. Mi smo Slaveni inače jako slični jer za razliku od zapadnih zemalja koje teže savršenstvu, u slavenskim zemljama ono ne postoji. Ja se u svakoj slavenskoj zemlji osjećam kao kod kuće”, kaže pisac koji se s Hrvatima posebno družio dok je bio na Humboldtovoj stipendiji u Njemačkoj.

“Rusi su veliki stručnjaci za područje iracionalnog, iracionalnost privlači, ali je ljudi ne vole. U biti, područje iracionalnog je jako važno. Jer, ako polazimo od toga da je sve racionalno objašnjivo, onda nemamo što raditi. Dovoljno je pročitati udžbenik logike ili filozofije ili, pak, poslušati govore zapadnih političara. Sve racionalno čini se kao lava pokraj vulkana i treba prepoznati tu sferu.”

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo