PIŠE ŽELJKO IVANJEK

NEVIDLJIVI ČOVJEK Remek-djelo važnog ali zanemarenog američkog pisca

    AUTOR:
    • Željko Ivanjek

  • OBJAVLJENO:
  • 21.03.2019. u 08:27

Na literarnoj mapi, ipak opstoje neke ignorirane knjige i njihovi autori. To je svojevrsni oblik šikaniranja s osiguračem, jednako tako bez stida. Ali jedna od takvih knjiga jest roman američkog autora Ralpha Ellisona “Nevidljivi čovjek”: remek-djelo, klasik.

Bez obzira na to što je Ellisonov roman nobelovac Saul Bellow svojedobno nazvao “knjigom prvoga reda, veličanstvenom”, vjerojatno bi čitatelji u nekakvom kvizu prepoznali pisca “Herzoga”, ali jedva autora “Nevidljivog čovjeka”. Tu se, već radi o recepciji stranih književnosti, velikih i malih u našoj sredini.

Razumljivo je da su, primjerice Anderson, Fitzgerald i Hemingway bili bliži krugovašima Slamnigu i Šoljanu od Ellisona. S druge pak strane, izdavač je tražio od prevoditelja da u “Američku liriku” (1952) ubace još pokojeg pjesnika crne boje kože. Iste godine u Americi je izašao “Nevidljivi čovjek”, lansirao je svog “crnoga” autora u književnu orbitu, ali ostao je stajati po strani. Ni socijalistički vlastodršci nisu mu bili skloni. Zašto?

U čitanki američke književnosti: “Američka poezija i proza”, peto izdanje u tri sveska (1970) - autori: Foerster, Grabo, Nye, Carlisle i Falk - Ellison je nazočan, ali ne kao romanopisac, već kao esejist, autor teksta “Fikcija dvadesetog stoljeća i crna maska humanosti”. Sastavljači spominju da je Ralph Waldo Ellison rođen 1914. u gradu Oklahomi; sin građevinskog radnika, koji je polagao velike nade u drugorođenca.

“Odrastavši na jugozapadu, ostao je nekako odvojen od crnog aktivizma u Harlemu, no s druge strane nije pretrpio onakav stupanj rasizma kakav je vladao na dalekom Jugu. Pohađao je javne škole i studirao glazbu na institutu Tuskagee.” Pa ipak, bez obzira na tu opasku, Ellison je upravo od harlemskog političkog aktivizma učinio središte “Nevidljivog čovjeka”. Prorekao je aktivizam Crnih pantera i Malcolma X, i ključnu podvojenost crnačke zajednice između umjerene i radikalne opcije.

U prvom licu, protagonist romana opisuje osobnu prekretnicu koju je doživio motreći deložaciju bračnog para staraca. Opis njihovih stvari na ulici opis je imovine potomaka oslobođenih robova. On, koji je došao s Juga, spontano je održao govor u korist obespravljenih pred okupljenima i privukao pozor jednog uglednog političkog radnika crne zajednice u Harlemu. I pozornost interventne policije koja se brinula da deložacija prođe “sretno”.

Od tada je radio za političku organizaciju koja se zalagala za jednakost crnih i bijelih građana Amerike. Držao je govore, primao direktive od vođa i učio. I od političkog rada je živio. (Crni aktivisti tituliraju se s: Brate.) Premda pisac ne kaže odakle toj organizaciji novac, može se pretpostaviti da je dolazio iz donacija, često bijelih, poput kakvog priziva savjesti.

Riječ je o svojevrsnoj ilegali, u kojoj je junak nosio konspirativno ime. On je više od simbola bitke za ravnopravnost crnaca; simbol je univerzalne, sverasne čovjekove težnje za dobrom slobodom. U navedenom eseju Ellison piše: “Organski značaj za književnost XIX. stoljeća imala je koncepcija Crnca (Negro) kao simbola čovjeka – suprotno onome što predstavlja u najvećem dijelu suvremenog mišljenja”. Kao takav pojavljuje se u Twaina, također u Emersona, Thoreaua, Whitmana i Melvillea, “koji su bili uključeni u razne oblike osobne pobune”.

Zašto je, uopće junak romana došao u njujorški Harlem? “Nevidljivi”, a to znači crni čovjek, kakvim se osjećao pripovjedač, počinje u nekom gradiću na Jugu, u kome se bjelački bogataši i političari igraju sa crnom djecom kao s kućnim ljubimcima. Svojevrsni boksački meč crnih srednjoškolaca vode bijeli uglednici, koji se, tako s njima sprdaju; okreću ih jedne protiv drugih, tražeći da “plešu” onako kako oni sviraju. Pripovjedač ima, među njima poseban položaj, zato što je za svoj pismeni rad, za esej nagrađen stipendijom za koledž. Ovdje je južnjački rasizam besprizoran; to nije Amerika za koju su očevi i braća te djece dala život u Drugom svjetskom ratu.

Na koledžu se junak dobro snalazio, sve do dolaska jednog od njegovih pokrovitelja, bijelca Nortona. Vozeći ga po okolici, kao jedan iz plejade crnih vozača američke umjetnosti, junak je zaradio izgon, i to zahvaljujući crnom ravnatelju koledža. Uzalud mu dobrohotni Nortonov zagovor. Za kaznu je upućen u New York i zadužen da si, preko ljeta zaradi za nastavak učenja. Evenutalnim poslodavcima, bogatim bijelcima, predaje ravnateljevo pismo-preporuke, koje je, za pravo pismo protiv donositelja.

Starorimsko: “Podijeli, pa vladaj”, bilo je omiljeno na sjevernoameričkom kontinentu, u ratu dviju rasa. Oni treći, manji i “crveni”, nisu ni smjeli sudjelovati u njemu. Zato je junak, napokon, otišao u velegrad na sjeveru, a ne doma, k roditeljima. I zato je pronašao posao u tvornici boja, gdje ga je ponižavao njegov “brat”, čovjek iste boje kože. Preživio je nesreću na radu i tek tada dospio do aktivizma, do bitke za ravnopravnost i za opstanak.

“Poruka” je jasna: ni u obrazovanju, ni u radu, crni čovjek nema prava bijeloga. Mora se za njih boriti. Amerika kakvu je stvorio Ralph Ellison izaziva sličnu jezu kakvu, recimo potiču “Svi kraljevi ljudi” R. P. Warrena (1946). Demagogija koju je opisivao Warren stvorila je kontekst za rasizam o kome pripovijeda Ellison. Oba ova romana, od dvojice književnih znanstvenika i esejista, stvorila su otok u struji razvikanije proze 40-ih i 50-ih, prokazujući šupljine američkog sna što je upravo bujao.

No, da li je crni čovjek postao vidljiviji za bijelo društvo, otkada je objavljen Ellisonov roman “Nevidljivi čovjek”? Slušajući afro-američke umjetnike na ovogodišnjoj dodjeli Oscara: nije. I zato se Ellison mora čitati.


Besplatno se prijavite na portala Jutarnji.hr

Izdvajamo