U srednjoškolskoj i studentskoj čitalačkoj dobi romani u kojima “progovaraju” protagonisti pubertetlije privlače posebnu pažnju, pogotovo muških. I to zato što smo im do jučer bili slični.
Amblem jednog takvog romana postao je za proteklih pola stoljeća Salingerov “Lovac u žitu” (1951) sa svojim junakom Holdenom, dok to nije uspjelo “Obojenoj ptici” (1965) Jerzyja Kosinskog. (Drugi roman govori o dječačkom doživljaju Drugog svjetskog rata, u Poljskoj.) I roman mađarskog pisca Szilárda Borbélyija (1963 – 2014) “Nevoljnici – zar je Mesija već otišao?” (2013) pripada ovoj romanesknoj svojti i rasponu, a prevela ga je Xenia Detoni. I to izuzetno. Što ne znači da sam naučio mađarski preko noći, već da je prijevodni koine sugestivan, gotovo autorski.
11-godišnji junak i pripovjedač “Nevoljnika” živi s pet godina starijom sestrom i mlađim, malim Bracom, u pograničnom Novom selu. (Bracu je zamalo ugušio hraneći ga.) On autistično prepoznaje sve brojeve koji nisu djeljivi niti s jednim brojem, osim sami sa sobom. Njegov otac rado pije u krčmi i šire, pa ostaje bez posla, a majka “rinta”. S vremena na vrijeme prijeti djeci da će se ubiti, pa oni zbog toga strahuju. Pripovjedač joj pomaže u kućanskim poslovima. Svi psuju masno, sve u šesnaest. I jedva spajaju kraj s krajem.
“Siromaštvo koje sam opisivao (u romanu) bilo je tada sasvim normalno, i gledano iznutra nekako primjereno. Tamo nitko nije sanjao o drukčijoj vrsti života”, izjavio je Borbély u nekom intervjuu. Novinar ga je upitao kako se sam izvukao iz takvog okruženja. “Moj je bijeg sistemska pogreška, kao svaki drugi individualan bijeg. Rođen sam da budem drugačiji, pa kad su to otkrili izbacili su me iz mog gnijezda”. Ovo je povijest njegova bijega i izbacivanja, koje je postalo naše.
Szilárd Borbély briljantno se snašao u romanesknoj formi, premda se prije toga dokazao “samo” kao vrstan pjesnik i književni znanstvenik. Loše obrazovanje i đačke godine pripovjedača “Nevoljnika” nisu ga nimalo ograničili. Kad je trebalo “zaroniti” u povijest, pisac se poslužio pričom u priči, prepustio je dječakovu djedu, bivšem vojniku, da zbori o njoj. Jednako tako, kad je morao pisati o nacionalnom i vjerskom identitetu - jesmo li Rumunji ili Mađari; pravoslavci, katolici ili, ipak, grkokatolici - predavao je riječ dječakovim odraslim rođacima. A dječak takva i ta razmišljanja samo posreduje. S bližnjima i odraslima dijelio je predrasude o Ciganima, koji kradu djecu, i o Židovima, koji otimaju dojenčad. I ostale predrasude o svijetu, ulazeći mu preko njih pod kožu.
Drugim riječima, Borbély je s lakoćom prilagodio “ograničenom” pripovjedaču “beznačajne” teme, kao što je to utapanje mačića, i tzv. velike. Na čvrsti i vjerodostojan narativni glas, lako je prikvačio ono što mu je trebalo. I zato je nezreli pripovjedač mogao “iznijeti” ovu mudru i zrelu knjigu, knjigu odrasle mudrosti, u kojoj su sažeti naši prvi doživljaji, sazrijevanje, šale i roditeljski seks. Pačići i patke, ilustrirana Biblija za djecu (junakova prva knjiga), djedova povijest, posljednji Židov u selu (Mozsi), stric iz Kanade, važni drugovi, zadruga, očev veliki penis, sve su to samo potpoglavlja, manji ili veći brušeni dragulji jednog svijeta koji je književno ostvaren. Naslovni je Mesija, usput, “fuflavi” skitnica, koji po seoskim kućama pomaže za tanjur hrane.
Čini mi se da su dječački glasovi postali dosta česti u prozi oko nas i u našoj prozi. Borbélyijev pripovjedač podsjetio me na na jedan lik Abdulaha Sidrana, iz knjige “Otkup sirove kože”, iz njegove nedovršene proze. Jednako tako, na ranu “dječačku” prozu Ivana Raosa. I, dakako, na “Dnevnik malog Perice” Vjekoslava Majera. Kao da su dječaci dobri glasnogovornici ostataka austro-ugarskog carstva. Među njima se Borbély izdvojio, zato što je “maloljetni” glas zaokružio u romanesknom slogu.
Prije dvije godine Szilárd Borbély izvršio je samoubojstvo u Debrecinu, gdje je predavao. Neki su nagađali da je to učinio zbog zločinaca koji su mu opljačkali roditelje, ubili majku i teško ozlijedili oca. Ali, piscu treba ostaviti njegov izbor. S “Nevoljnicima” pokazao nam je put u život, ostavljajući izniman umjetnički dar.