GOŠĆA FILOZOFSKOG TEATRA HNK

NOBELOVKA HERTA MÜLLER 'Za ljude koji nisu vjernici poezija je neka vrsta molitve'

Zagreb, 270518.
HNK.
Nobelovka Herta Muller u sklopu Filozofskog teatra gostovala u HNK.
Na fotografiji: Herta Muller.
Foto: Marko Todorov / CROPIX
Marko Todorov / CROPIX

Herta Müller

Herta Müller, rumunjska Njemica iz okolice Temišvara, kći Wehrmacht vojnika i majke koja je završila u sovjetskim radnim logorima, autorica koja je svoj opus izgradila na osobnom iskustvu diktature, neslobode, progona Ceausescuova Securitatea koji su je prvo vrbovali, a kad nije htjela surađivati, pokušali denuncirati i ušutkati, naposljetku joj 1987. dopustili da zauvijek emigrira u Njemačku, u nedjelju je večer bila gošća Filozofskog teatra Srećka Horvata.

Ima tome dvadesetak godina da je nobelovka Müller pišući romane sporadično počela raditi i kolaže od riječi što ih izrezuje iz štampe, reklama. Kolaž se u međuvremenu izvrgnuo u njoj danas svojstven način pisanja.

O kolažu

“Umjesto da pišem razglednice, počela sam ih stvarati, lijepila sam, izrezivala iz novina i reklama riječi, kratke tekstove. Riječi mogu imati drugi smisao ako ih izvadite iz konteksta. Svaka riječ ima svoju osobnost. Ako je postavite u drugi kontekst, nastaje sasvim nova poruka, tzv. poezija nastaje iz običnih riječi ako ih neobično povežete. Kad se riječi upoznaju, riječi koje se još nikada nisu srele, nastaje nešto što je puno više od te dvije riječi. To ja nazivam poezijom. Zanimljiv mi je i čisto zanatski dio tog rada. Dok sam bila mlada, htjela sam biti frizerka, krojačica. I pokušala sam to, u Rumunjskoj. Nisu me htjeli za frizerku jer sam bila državni neprijatelj, a to je uslužna djelatnost gdje srećete ljude, pa ne bi bilo dobro, mislili su, da netko kao ja postane frizerkom. A i već sam studirala, bila sam prekvalificirana. I danas zavidim frizerkama, jer napraviš frizuru u nekoj jedinici vremena i učiniš da čovjek izgleda posve drukčije. S kolažima se riječi mogu iscenirati, zato što optički svaka riječ izgleda drukčije. Kolaž je poput male pozornice”, kaže Müller.

I makar je za kolaž, uz prijevod, za potpun dojam potrebno i vidjeti, navodimo, tek zvučne i sadržajne ilustracije radi, nekoliko tekstova kolaža koje je Müller pročitala zagrebačkoj publici u HNK: “Jedna kaže: U prvom licu singulara stanuje prozirna budala.” Drugi: “Dođe vjetar tako svjež poput mlijeka tako star poput ilovače postade nježan i razgleda me iznutra.” Treći: “Pripadam zavičaju tamo gdje ja nisam i gdje ne bih bila da se i drukčija vratim na primjer kao snijeg ili svila.”

Često je pitaju kad će ponovo napisati roman. Na Filozofskom su je teatru pitali - jesu li pak ti njezini kolaži korak više od romana.

Govoreći o moći poezije, od koje se teško mogu plaćati računi, ali koja vam može pomoći da psihički opstanete u nemogućim vremenima, pa tako ipak - osigurava egzistenciju, Müller razmišlja: “Paul Celan, Ahmatova, Mandeljštam … u diktaturama je poezija igrala veliku ulogu. Mislim da je to zbog toga što čovjeka takne sadržajem, a i kratke tekstove možete naučiti napamet, nositi ih sa sobom, to postane vaša privatna prtljaga koju nosite sa sobom. Ljudi su u ekstremnim situacijama, u zatvorima, u logorima, kad je recimo bila prozivka, kad su morali satima stajati, recitirali u sebi poeziju, bila je to neka vrsta transa koji im je davao snagu, psihičku, ali i tjelesnu.”

Učenje demokracije

U Rumunjskoj je godinama bila prevoditeljica u tvornici. Pamti, kaže, da je “gotovo svaki strojar ili radnik na traci imao svog dragog pjesnika. To su bili najbolji pjesnici u zemlji, ne bilo kakva poezija. To je zato što poezija nadomješta mnogo, omogućuje unutarnju slobodu koju nismo imali. Proza to može posredovati dok knjigu čitate, ali ne možete napamet naučiti roman. Palo mi je tad na pamet da je poezija, za ljude koji nisu vjernici, i neka vrsta molitve. Naučila sam mnoge pjesme napamet, kad mi je bilo teško, kad sam morala na saslušavanje, u glavi sam govorila pjesme.”

Govoreći o konzervativnim i desničarskim pokretima u Poljskoj, Mađarskoj, o opresiji koju Erdoğan provodi u Turskoj, ističe: “Ljudi su kupljeni. Vlasti poklonima osiguravaju socijalni mir. Tako su izabrani Kaczyński, Orbán. I to i jest problem, da ih glasači biraju. I to oni koji su nekad živjeli u diktaturi i nije da ne znaju što je to diktatura. Takvi su ljudi. Konačno, i ne razumiju društvo, nisu svi politolozi, sociolozi; ne vide, većina vidi samo svoj vlastiti život. Ujutro idu na posao, dobiju plaću i dvije-tri beneficije pa im je svejedno je li pravosuđe neovisno, kažu ‘ja nemam nikakav proces, ne moram pred sud, ja ću živjeti pošteno i to se mene ne tiče’. Tako se stvara mogućnost za instaliranje diktature. I samo se obrazovanjem to može promijeniti. U školama moraju podučavati što je demokracija, u čemu se sastoji. Ako netko ne želi demokraciju, kao Orbán i Kaczyński, onda to neće uvesti u škole. Škole će posredovati neke druge istine.” Dodala je da se nada da, ako ljudi izađu na ulicu, “da još mogu spriječiti još diktature. Za Tursku mislim da je prekasno. Jer Erdoğana više ne mogu izborima skinuti, on glasove broji kako on želi.”

Dio univerzuma

Upitana od publike što je uloga i namjera književnosti, među ostalim kaže:

“Za mene kao čitateljicu mnoge su knjige bile jako važne. Mislila sam da je to način učenja kako živjeti, kako izdržati život, kako izdržati samu sebe, jer ni to puno puta nije baš jednostavno, a u književnost sam to nalazila. To me je umirivalo, nije me varalo, jer su stvari bile izrečene. To je kao neka vrsta dokumentacije o životu ljudi općenito. O različitim epohama, društvenim događajima, katastrofama. Mnogo toga znam jedino iz knjiga. Moj otac je bio nacist, u njegovim generaciji su svi bili u Wehrmachtu ili SS-u. Rumunjska je bila na strani Hitlera. To sam saznala iz knjiga, željela sam znati kako se to uopće moglo dogoditi. To je korist knjiga, filmova, glazbe, sve je to dio jednog univerzuma. Pokušala sam kroz njih shvatiti život. Za mene je biografija mog oca bila veliko upozorenje. Sa sedamnaest im se priključio i nije primijetio koji se zločini događaju. Čak i da nisu znali o holokaustu, upasti u druge zemlje, osvojiti ih … nisam mogla zamisliti kako to funkcionira. Zato su mi knjige bile toliko važne.”

Izdvajamo