Jedan od vjerojatno ponajboljih skandinavskih poznavatelja zemalja bivše Jugoslavije, Norvežanin Svein Mønnesland, profesor emeritus na odsjeku za slavistiku Sveučilišta u Oslu i član norveške Akademije znanosti i umjetnosti, nedavno je objavio opširnu i bogato opremljenu monografiju “Istra i Kvarner očima stranaca”.
Poznavatelji Mønneslandova rada, a profesor je 2011. objavio knjigu “Dalmacija u očima stranaca”, kao da već i očekuju da iz Norveške o ovim prostorima stižu knjige iza kojih stoji višegodišnji predani rad, obilaženje arhiva, traganje za do tad često nepoznatim zapisima stranaca o našim krajevima.
Govoreći o motivima za skupljanje takve građe koja priča kako su stranci stoljećima vidjeli i (ne)razumjeli Istru i Kvarner, Mønnesland kaže: “Ova je regija zanimljiva jer se nalazi na granici slavenskog i romanskog svijeta i na granici nekadašnjih moćnih država, Mletačke republike i Habsburške monarhije. Puno je spomenika kulture, a mene kao slavista posebno zanima glagoljaška tradicija. Iako ova regija, od Milja (Muggia) u Italiji do Senja u Hrvatskom primorju, ima svoj identitet, ipak unutar nje postoje mnoge razlike.”
Na knjizi je intenzivno radio tri godine. Materijale je prikupljao uglavnom iz starih knjiga, ponajmanje s ovih prostora, iz ilustriranih časopisa, iz arhiva, muzeja i antikvarijata. Ima tekstova i veduta gradova koji datiraju još iz 15. stoljeća. Monografija od gotovo četiri stotine stranica sadrži obiman likovni materijal.
“Čini mi se da taj materijal nije dovoljno iskorišten, a stare slike puno govore o povijesti. Zato u knjizi ima nekoliko stotina gravira, crteža i slika u boji. Zanimljiv su izvor časopisi iz 19. st., u to vrijeme su to bili časopisi velikog formata, s crtežima i tekstovima. Čim bi se nešto bitno negdje u svijetu dogodio redakcije bi slale svoje dopisnike i umjetnike.”
Specifična perspektiva
Tako je, primjerice, u njemačkim ilustriranim časopisima našao crteže nastale za posjeta Franje Josipa I. Puli i Rijeci.
Knjiga opisuje kako su stranci vidjeli Istru i Kvarner od kasnog srednjeg vijeka do Prvog svjetskog rata.
“Nisam bio svjestan, a čini mi da to važi i za mnoge u Hrvatskoj, koliko su rimski spomenici u Puli bili važni za europsku arhitekturu i umjetnost. Naistaknutiji arhitekti su opisali spomenike, od prvih opisa u 16. stoljeću do početka 19. Pula je odigrala važnu ulogu za upoznavanje antičke arhitekture. Čak je i Michelangelo bio u Puli. Iznenadilo me koliko je europskih umjetnika u 19. stoljeću radilo u ovom području, što je općenito manje poznato.
Bilo je puno iznenađenja kad sam se udubio u posao. Od manje važnosti, ali zanimljivo je da prvi opis jednog vampira potiče iz Istre. Valvasor je 1689. objavio opis vampira, a kaže da je sve točno i sigurno, jer je sam sreo ljude o kojima je riječ.”
Na samom je kraju knjige kratak pregled političkih zbivanja na tim prostorima prikazan kroz ilustracije na poštanskim markama. “Ako se ribar iz Milja... nadao mirnoj budućnosti, prevario se. Slijedio je izuzetno turbulentan period. Nijedna druga regija u Europi nije doživjela toliko složenu političku sudbinu …”, piše autor. Objavljuje je dvojezično, pisano na hrvatskom i na engleskom.
“Domaći ljudi u knjizi će naći mnogo nepoznatog materijala o tome kako su ih stranci doživljavali, a stranci se mogu upoznati s bogatom baštinom ovoga područja. Prodavat će se po knjižarama, za sad je imaju samo u knjižari Val u Rijeci i Zavičajnoj knjižari Petit u Puli.”
Stranac gleda drukčije negoli lokalni čovjek. Mønnesland pak ima vrlo specifičnu perspektivu. Njegov pogled na Hrvatsku, pa tako i na Kvarner i Istru, pogled je upućena stranca. Što je strancima čije je zapise čitao i uvrstio u biografiju upadalo u oči, što njega kao stranca duboko uronjena u lokalni jezik, kulturu i povijest, intrigira?
“Stranci često uočavaju pojave što su previše poznate i svakodnevne da bi ih domaći ljudi opisali. Primjer su narodne nošnje. Općenito je narodni život bio egzotičan za strane putnike. Mislim da će se domaći čitatelj ponekad iznenaditi kako su stranci opisali ljude ovdje. Bilo je ne samo pohvala, već i negativnih izjava. Bilo je i nesporazuma i očiglednih predrasuda. Sredinom 1890-ih, kad je Opatija već uživala ugled luksuzne destinacije, Anton Čehov je napisao: ‘Jeste li ikad bili u Opatiji? To je prljav slavenski gradić sa samo jednom ulicom koja zaudara i kojom se ne može hodati nakon kiše bez galoša.’”
Fascinacija Balkanom
Uza svu skupljenu građu, Mønnesland kaže da su mu osobno najzanimljiviji podaci koji govore o narodnim običajima i životu puka, na selu, za ribolova … Etnologijom je fasciniran otkad je kao student došao u Vojvodinu, potom u Crnu Goru, pa u Hrvatsku. Rođen je na norveškom jugu, do hrvatskog je došao, kao i mnogi slavisti, preko - ruskog.
“Ruski je veliki jezik, svjetski, pa sam mislio da bi ga bilo dobro znati. Kanio sam studirati ruski i još nešto uz to. No, dogodilo se da me Sovjetski Savez nije privlačio. Tražio sam stipendiju za neku drugu slavensku zemlju.” Slučaj je htio da je tako, dobivši stipendiju za bivšu Jugoslaviju, 1970. stigao u Novi Sad, potom u Beograd.
“Fascinirao me Balkan, a kasnije sam shvatio da se drugi dijelovi Jugoslavije bitno razlikuju od Balkana. Boravio sam po cijeloj bivšoj državi, za razliku od mnogih stranaca koji su poznavali recimo samo Beograd, bio sam svjestan koliko je Jugoslavija raznolika. To mi je pomoglo da bolje razumijem i zbivanja kad se Jugoslavija raspadala.”
Godine 1992. izašla je njegova knjiga “Prije Jugoslavije i poslije Jugoslavije” napisana na norveškom. Potom je objavljena i u Njemačkoj. Knjiga je doživjela više izdanja, u to doba bila je jedna od referentnih točaka koja je Norvežanima objašnjavala genezu rata u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini. Zadnje ažurirano izdanje bilo je 2006. “U doba raspadanja Jugoslavije percepcija Hrvatske u Norveškoj nije bila baš pozitivna. Bilo je puno propagande protiv Hrvatske. Govorilo se da su Hrvati fašisti, a Srbi antifašisti.
Zato su mnogi prihvatili Miloševićevu retoriku, mislili su da on čuva Jugoslaviju. Imao sam problema objasniti skandinavskoj publici da nije negativno napustiti federaciju koja vam ne odgovara. Sama je Norveška dva puta izašla iz unije s Danskom i Švedskom. Danas je percepcija Hrvatske tamo sasvim drukčija. Stalno srećem ljude koji afirmativno govore o Hrvatskoj. To je za Norvežanima popularna turistička destinacija, a i nogomet je učinio svoje.”
Zanimljivo je da za razgovora, referirajući se na hrvatski, ili možda i na srpski i bošnjački, često kaže “naš jezik”. “Osjećam da pripadam dvjema kulturama, i Skandinaviji i ovim prostorima, kao da imam dva identiteta.”
Na norveški je, među ostalim, preveo više romana Danila Kiša, Aleksandra Tišme te jednu antologiju hrvatske poezije.