VEZA HRVATA I PARIŠKE KATEDRALE

NOTRE-DAME VAŽNA JE I NAMA. ALI NE SAMO KAO SPOMENIK O njoj je pisao još Juraj Habdelić 1662. godine, a njome su bili opčinjeni i brojni pjesnici

    AUTOR:
    • Željko Ivanjek

  • OBJAVLJENO:
  • 19.04.2019. u 11:22

FILE PHOTO: A general view shows the Notre Dame Cathedral and rooftops at night in Paris, France, November 28, 2016. REUTERS/Charles Platiau/File Photo
Charles Platiau / REUTERS

Katedrala Notre-Dame (fotografirana 2016. godine)

Prva razglednica koju sam poslao, daleke 1971., iz Francuske, iz Pariza u Zagreb, prikazivala je katedralu Notre-Dame.

Pokojna baka Cecilija bila je vjernica, bila je prvenstveno njoj namijenjena. A baka nije išla daleko od Trešnjevke. Išla je do Majke Božje Bistričke, najdalje do Trsata i Rijeke.

Zapamtio sam otok na rijeci Seini (Île de la Cité) s katedralom kao dobro mjesto za otpočinuti. U određeno doba dana pružala je debelu sjenu. Ne znam više jesam li svojima, na poleđini spomenute razglednice, napisao da sjedim iza crkve, pa se javljam rođacima, redom prema popisu.

Ali znam da nisam pisao o čežnji s kojom sam razgledao kič-suvenire na štandovima iza katedrale: plavu curicu s kečkama na kahlici. Socijalistički balavac u zemlji izobilja. I znam da nisam spomenuo kako kamenčići na stazici oko Notre-Damea šume jednako kao oko fontane na Zrinjevcu.

Promatrajući proteklih dana TV-snimke i fotografije pariške katedrale u plamenu, pomislio sam s jezom kako bi to bilo da požar zahvati bezbrojne razglednice, koje se čuvaju diljem svijeta. Što će ostati. Nisam ni znao da ovu crkvu svake godine posjeti i po osamnaest milijuna ljudi.

Onoga časa kad je povjesničar umjetnosti Ernst H. Gombrich analizirao likovne prikaze pariške Naše Gospe (Notre-Dame), sama je katedrala čvrsto stajala na svome mjestu: jedina kamena lađa na Seini. Rezultate svojih istraživanja objavio je u knjizi “Umjetnost i uobrazilja” (Art and Illusion).

Uz fotografski portret Naše Gospe, u profilu, pokazao je znanu gravuru Matthäusa Meriana, poznatog majstora topografskih crteža iz XVII. stoljeća. Njegovim crtežima vjerovalo se kao vjerodostojnim prikazima stvarnog. No je li doista bilo tako? Majstor Merian na svom je prikazu postavio transept katedrale u njeno idealno središte. Na svakoj mu je strani, simetrično, pridodao po četiri velika, zaokružena prozora.

No spomenuti fotoprikaz pokazuje drugu sliku: “sedam uskih prozora sa šiljatim gotičkim završecima” na jednoj strani (zapadnoj), pa “samo” šest na drugoj strani transepta. Ispuštam druge razlikovne pojedinosti pa navodim Gombrichev zaključak: “Da je ovo jedini postojeći dokument koji bi mogao svjedočiti o pariškoj katedrali, mi bismo bili zavedeni na potpuno krivi put.”

Ova je konstatacija u srži onog užasnoga časa u kome sam promatrao požar što je progutao krovište katedrale i tornjić, koji je srednjovjekovnoj gotičkoj crkvi dometnuo arhitekt E. Viollet-le-Duc, vodeći njenu obnovu u XIX. stoljeću (1845-64). Toga časa u kome je vatrena stihija mogla srušiti dragulj francuske, europske i globalne duhovnosti i duševnosti.

Da smo, pukim slučajem, živjeli u XVIII. stoljeću, pa da je neki drugi požar progutao Našu Gospu, ostala bi nam Merianova, pogrešna predodžba o njoj. Bolje je išta nego ništa. Ionako je upitno tvrditi da je točno sve ono što smo “pozobali” iz ruku brojnih likovnih umjetnika od povjerenja. Ponekad smo gradili preciznu sliku o povijesti na pojedinačnim, nehotičnim uobraziljama, da ne velim tlapnjama.

Živeći početkom XXI. stoljeća, doživjeli smo već dosad dvije nezamislive katastrofe, “zahvaljujući” ljudskom zlu i nemaru. Prva je napad na njujorške Twinse 2001. A druga ovotjedni požar Naše Gospe. U prvom slučaju jedina globalna velesila preživjela je teroristički udar na svom, dotad “nedodirljivom” tlu. U drugom, izgorjelo je ono što “ne može” gorjeti: arhitektonsko remek-djelo zapadnog kršćanstva, ili Staroga svijeta, zasnovano i izvedeno između XII. i XIV. stoljeća.

Gotovo u direktnom prijenosu, na ekranu se zrcalila ljudska prolaznost i krhkost civilizacijske ostavštine, koja se ne može i ne smije tretirati kao stara kuća iz koje se treba preseliti u blještavu novogradnju. Nakon ovog tragičnog udesa počeli su se donirati veliki iznosi za obnovu katedrale, što mediji ističu potiskujući vijest da su crkvene vlasti, još pred koju godinu, upozorile na trošnost Naše Gospe, tražeći pomoć za njenu obnovu. Da, novca je bilo jučer, kao što ga ima i danas, ali nitko nije reagirao. Nije bilo spoznaje da su ljudska djela prolazna poput svojih tvoraca, a mogu se sačuvati jedino dugoročnom, skupocjenom brigom.

U Velikom tjednu treba reći da je Notre-Dame jedno u nizu svetišta koja su nazvana po Isusovoj majci Mariji, koja Ga je ispratila do Križa, na Golgoti, iznad Getsemanskih vrtova u Jeruzalemu, i oplakivala vjerujući u njegovo uskrsnuće. Prema njegovu imenu genijalni Matoš skovao je rijetki pohrvaćeni pridjev neke strane crkve: notrdamski. Usput, treba dodati da su katolicima u Hrvatskoj marijanska svetišta iskonski izvori vjere i nade. Dovoljno je, pored navedenih svetišta, spomenuti Sinjsku i Aljmašku Gospu.

Pariška Naša Gospa ima pet uzdužnih brodova, presječenih transeptom, te povišen kor s deambulatorijem i vijencem apsidalnih kapela. “U gradnji je proveden sustav gotičke konstrukcije s potpornim stupovima i lukovima te sa svodom na šiljastim rebrima”, kaže Hrvatska enciklopedija. Duga je 130, a široka 35 metara. Dva ranogotička tornja na njenom pročelju bila su podignuta između 1210-50., a visoka su 68 metara.

Među mnogim činjenicama koje su proslavile ovu crkvu, na prvom mjestu stoji, dakako, roman Victora Hugoa “Zvonar crkve Notre Dame”. Književno djelo učinilo je katedralu većom od stvarnosti, onako kako to može samo ljudska mašta. Malo tko spominje legendarnog Abelarda, koji je neko vrijeme živio u nestalom samostanu nedaleko od crkve. Zaboravilo se i na revolucionarnu “dekristijanizaciju” 1793., kad je Naša Gospa bila “posvećena Razumu” na zahtjev novinara Chaumettea, postolareva sina. Pamti se jedino Quasimodo i ljubavni romb koji je sazdao pisac.

Pored “nakaznog grbavca”, naslovnog zvonara, glavna lica ovoga romana iz 1831., jesu: strastveni arhiđakon Frollo i ljepotan kapetan Phoebus. U središtu je nesporazum: obojica muževa zaljubljena su u lijepu Ciganku Esmeraldu, “dok ona neuzvraćenom ljubavlju voli samo trećega”. Kada Esmeralda odbije Frolla, i kada je žele spaliti, “Quasimodo je dugo brižno čuva u katedrali, nastojeći čak da je ne plaši svojim izgledom”. Naša Gospa postala je, tako, doslovnim labirintom spasa, utočištem, onim što svako svetište za vjernika jest.

“Roman uspijeva dojmljivo opisati život srednjovjekovnoga grada, pa i određeno shvaćanje nepredvidive sudbine”, ocijenio je Milivoj Solar. Smatrao se reprezentativnim uzorkom romana romantizma. U njemu pisac Hugo nije precizno opisivao muke srednjovjekovne gradnje, i prijetećeg joj rušenja, primjerice kao nobelovac Golding u “Zvoniku”, no smislio je priču koja u paru kamenih tornjeva čuva ideal ljubavi.

Jedan od ranijih i opsežnijih spomena pariške Naše Gospe u hrvatskoj književnosti ispisao je isusovac Juraj Habdelić u svom djelu “Zerczalo Marianzko – To je to poniznozt Devicze Marie, kaje Boga rodila. Uszem Slovenzskoga i Horuatczkoga naroda kerschenikom...” (1662). Spominje katedralu u poglavlju posvećenom Ignaciju Lojolskom, koji je Družbu Isusovu utemeljio u Parizu, u kapelici sv. Dionizija na Montmartreu.

Kajkavac Habdelić napisao je da se Ignacije zagovorio “uczirkue Devicze Marie, kakse zove Mons Martyrum, ali gora Muchenikom, zazuaussi nye pomoch”, a na dan Marijina uznesenja, da će do smrti, za ljubav Isusovu, dobrovoljno podnašati siromaštvo. “I to be leto 1534.” U Našoj Gospi Ignacije je, poslije, služio prvu misu: “messu”. U istom gradu u kojem je gorljivo studirao.

U svom djelu “Vrijeme katedrala” povjesničar Georges Duby naglasio je ulogu matematičkih proračuna pri gradnji ovakvih velebnih građevina: “Potporni lukovi, osmišljeni 1180. godine u Parizu zato da bi podigli krov katedrale Notre-Dame na još veću visinu, plodovi su znanosti o brojevima.” A znanost jednog naraštaja omogućavala je drugom učenje: “Nastava se uvijek odvijala u klaustru katedrale Notre-Dame”, u “mračnom” srednjem vijeku. Katedrala je bila i ostala “sinergijska” učionica prošlosti.

O njoj je dugogodišnji Parižanin, pisac Dinko Štambak, u knjizi “Dvadeset i pet godina Pariza”, zabilježio sljedeće opažanje: “U svijetlo nebo Eiffelov se toranj propinjao sa svom svojom gvožđijom, dok se na drugom kraju grada dizala tmasta masa kamene katedrale Notre-Dame-de-Paris, Naša Gospa pariška. Od toga vremena (1945) do danas (1970) kamen je Bogorodičine crkve postao bio.”

Nažalost, taj bijeli kamen opet je potamnio. Upravo kao što se travanj još jednom pokazao “najokrutnijim mjesecom”. Već skupljeni novac obećava obnovu pariške katedrale, ali nije njeno jamstvo.


Besplatno se prijavite na portala Jutarnji.hr

Izdvajamo