Riječi nastaju i nestaju s ljudima u vremenu. Pa, čestom para-biblijskom citatu “u početku bijaše riječ”, skanjivo treba dometnuti “i na kraju ostaje riječ”. A najbolje to pokazuju novoizašle knjige dvojice autora, pa klasika književnog, odnosno novinskog, ma dobrog pisanja: Inoslava Beškera i Pavla Pavličića.
Dvije sjajne knjige, dva velika pisca, od kojih je “službeni” nastojao ovdje prikazati pripovjedački ugled što ga je sticao od “Lađe od vode” (1972), a “neslužbeni” je pak, naprotiv skrivao istovrsni dar oskudnošću i škrtošću teksta, no nije ga mogao sakriti, njegovu raskoš koju novine tako slatko gutaju. Leksik naš svagdašnji u njihovim knjigama blješti svjetlošću trenutka i historijske sjence. U cjelovitosti radosnog čitanja.
Pavao Pavličić je svjestan da je “pretvorio ovu svoju ropotarnicu u muzej”, pa se zapitao gdje se ona nalazi: „u mome srcu,”nigdje drugdje”. Tu je malo pripovjedački lagao, jer da je tako, malo bi tko čitao ovu njegovu knjigu. Njen je sadržaj pohranjen, kao dragocjenost u mnogim srcima.
Tražeći narativne uvode i poveznice, Pavličić je uspio ponajprije smjestiti svaki predmet od interesa na “izvanleksičku” policu, da bi ga tek potom razložio, ili raslojio u riječ. Nije bio lijen naći ili smišljati povode da bi objasnio razloge zbog kojih mu je svaki od odabranih predmeta bio značajan ili blizak. Uostalom, birao je i one stvari koje sam nije ni posjedovao (“Češkalica”).
Možda odveć zapitan nad brzinom vremenske protečnosti (vidi: “disketa”), pa i dvojeći u kadrost mlađeg svijeta da ga prati u pohodu na prošastnost, Pavličić ulazi u “objašnjenja”, koja nama starijima ne trebaju. Traži li mu tkogod “feler”, neće ga naći, zato što vrlo oprezno opisuje zaboravljene predmete i njihove pojedinosti. Pritom, ne odriče se težnje da jednim potezom opiše čitav historijat nekih zaboravljenika.
Tekst o “Halterima” najljepše prikazuje piščeve namjere. Spominje stare filmove “u kojima se erotika zasniva na pokazivanju haltera” (Plavi anđeo), ali izostavlja, pristojno naše učiteljice koje su bile, nehotice prvi vjesnici takvih filmova. Njegov fizički opis je savršen, ako to smijem reći. I težnja da im pridoda “gumice koje su pridržavale rukave od košulja”, i “štrumf-pante”, “trake koje su na isti način pridržavale čarape”, muške.
Priča o jednoj riječi vuče ga u fragment o jednom načinu života. Jedan je predmet “Pavlu” malo, pa kao “korjeniti” pisac nastoji obuhvatiti svijet u kome se “pridržavalo”. Zato se tu nalazi i svitnjak, “nešto što je pridržavalo gaće”. Pojavljuju se i hoz(i)ntregeri, koji nemaju samostalno mjesto: “I kako onda da čovjek ne pomisli kako smo se raspali zato što nas više ne drže na okupu halteri, svitnjaci i tregeri?”
U 85 predmeta, i u mnogo više zapuštenih riječi, Pavličić stvara labirint izgubljenog, zaboravljenog svijeta. Rijetki se od njih vraćaju, kao što se vratio “romobil”. Mom profesoru zamjeram samo to što je savjetovao čitatelju: “kad budete birali petrolejku, nikako nemojte uzeti onu sa zrcalom, nego uzmite onu bez zrcala”.
Prema njemu ispada da su Kinezi dodali toj svjetiljki zrcala, a imam kućnog svjedoka koji tvrdi da smo se isto takvima služili prije njih. S druge strane, Inoslav Bešker popratio je samosvojnom deskripcijom riječi koje su iznenada uskakale u dnevno-novinsku upotrebu. Ne, to ne znači da su bile novijeg datuma ili kovanice, naprotiv, dnevna politika trebala je, itekako stare riječi: dekan, desnica, dogovor, dojka, enciklika, erotika itd. Pritom, pisac je imao rok od svega nekoliko sati da im ispiše natuknicu.
Temeljit i metodičan, kakav je desetljećima, otkako je 1967. počeo pisati u Omladinskom tjedniku, Bešker se ne bi nimalo obeshrabrio kratkoćom vremena, niti bi zbog nje odustajao od svoje spisateljske poetike. Što detaljnije i što pouzdanije. Kada objašnjava “Vakcinaciju”, onda to čini prvenstveno s mikrobiološkog stajališta, pa zatim historiografskog. Spominje se Andrije Štampara, Pasteura, Jennera i Salka i izražava činjenicu: “Ospice su preklani ubile 134.000 osoba” (2015).
Najslađa je cveba u filološkoj pastili, gdje opisuje podrijetlo ove imenice - usvojenice, od izvornog latinizma, ako to nije od sanskrtskoga, što ga baš beškerovski bilježi devanagari pismom. Kolikogod se štitio leksikografijom i filologijom, Bešker nije mogao izbjeći “pad”, ni tu, ni tamo, u pravu, ozbiljnu literaturu.
U velikom malom biseru, u “Čežnji” Bešker piše: “Čežnja o kojoj je danas riječ nije poetska, nego krajnje prozaična: za Hrvatskom kao normalnom, pravnom, poštenom državom. Nada u nju gotovo da je iščezla. Poznavao sam hrvatskog pjesnika koji je šezdeset godina čeznuo da Hrvatska bude samostalna, posve neovisna, kako bi Hrvati napokon pokazali za što su zapravo kadri. Pisao je o tome i govorio, robijao je za to. Dočekao je to. I padao u sve dublji očaj, dok ga rak nije ubio.”
Dragocjene su Beškerove i Pavličićeve riječi, podsjećaju na nestale i živuće ljude, drže čak staro srce na verbalnim aparatima. U njima ima žara i ljepote što čuva korijen u genijalnom Belostencu. Po njihovim knjigama čini se da su riječi bile bogatije od književnosti koja se njima služila. Možda je problem, za istinu malo veći od riječi, u sintaksama i pravopisima kojima se isti taj jezik tretirao kao digano tijesto.
Pokazujući bogatstvo riječi s kojima su naši pokojnici popratili nestale stvari i pojave, ili pak ističući koliko se mi sami u aktualijama služimo njihovim “resursima”, ovi muževi od pera nude još jednu šansu suvremenoj književnosti na zbilj.