Hrvati imaju dijagnozu - boli ih povijest. Ima li u Hrvatskoj išta aktualnije i zanimljivije od “vijesti” iz prošlosti!?
Hrvati obožavaju raspravljati o svojoj povijesti koja je, za razliku od ostalih segmenata društva, prilično živa te podložna stalnim promjenama, razradama, reformama i tumačenjima. Da parafraziramo publicista i profesora Hrvoja Klasića koji eto baš ima tu (ne)sreću da se bavi hrvatskom poviješću - “Našu povijest mnogi shvaćaju poput kupnje u samoposluzi” - uzima tko što treba, pa ponekad i što ne treba, pogotovo ako je na kakvom popustu ili akciji, pa u istu vrećicu strpa i sredstvo za deratizaciju i pelene i salamu.
Žvakaća guma
Zašto se zamarati vjerodostojnošću, istinom i činjenicama, pa one samo kvare živu “demokratsku”, odnosno etničku raspravu i potrebe aktualnog političko-ideološkog trenutaka. Istina je uvijek negdje u sredini. E, pa u slučaju novije hrvatske povijesti (a to je nešto više od zadnjih stotinjak godina) - nije. Zašto je naša povijest poput žvakaće gume? Na to pitanje odgovara najnovija knjiga povjesničara Hrvoja Klasića “Bijelo na crno: lekcije iz prošlosti za budućnost”, u izdanju nakladničke kuće Ljevak, u kojoj su sabrani njegovi najbolji tekstovi i kolumne o najbolnijim temama hrvatske recentne povijesti - od Jasenovca i Bleiburga, do Tita i Tuđmana, Jugoslavije, Vukovara i tereta Domovinskog rata i svega onoga što u folkloru zovemo “ partizansko-ustaški purpuri”.
Klasić u svojim pitkim esejima podsjeća na važnost dijaloga i međusobnoga uvažavanja, tolerancije i iskrenosti. Piše o reviziji povijesti, reustašizaciji, protiv sprege politike i kriminala u Hrvatskoj, opstrukcije demokracije i radikalnog nacionalističkog svjetonazora. Njegova knjiga je ogledalo našeg političkog i vrijednosno raskoljenog društva, nepovjerljivosti, netolerantnosti prema drugome, i to ne samo u nacionalnom smislu, nego i prema “svojima” drukčijih nazora i opredjeljenja. Klasić je kroničar naše (loše) savjesti. U svojim tekstovima je racionalan, iskren i pravičan, oslanja se na činjenice, a ne na “razna mišljenja tipa moglo bi i ovako i onako”. Opravdavati ustašku NDH, kao “želju hrvatskog naroda za svojom državom”, pa zbog toga zanemariti njen zločinački karakter, logore smrti, rasne zakone, pogrome ljudi samo zato što su određene nacionalnosti, vjere ili političkih pogleda te konačno tražiti opravdanja za veleizdajnički potez bez premca u modernoj povijesti Hrvatske - predaju Dalmacije sa Splitom i otocima Mussolinijevoj Italiji, jer zapravo, kako ističe Klasić - upereno protiv Hrvatske, Hrvata i naše budućnosti. No, s druge strane, taj benevolentni pristup, kakav se želi nametnuti kada je NDH u pitanju, onda odbaciti kada se trebaju valorizirati dosezi partizana, Tita ili odluke o ulasku u Jugoslaviju 1918 i 1945.
Zrelost naroda
Kako ističe Klasić, najgore je neuvažavanje konteksta nekog događaja ili odluke iz prošlosti i nastojanje da se sve objasni samo iz današnje političko-ideološke perspektive. I to, kako piše, ne da se nešto opravda, zataška ili kaže kako je ono prije bilo bolje, nego jednostavo da se kaže da je tako bilo! Zašto je tako bilo i da je to povijesna činjenica. Možda se može raspraviti je li to bila prava ili pogrešna odluka, ali bila je takva i to treba prihvatiti. Treba vidjeti koje su tada bile opcije i mogućnosti te je li to bio jedini mogući izbor. Hrvati koji su, recimo, s cvijećem dočekivali srpske vojnike na splitskoj rivi 1918. nisu ništa manji Hrvati od svojih sinova koji su krvarili po Neretvi i Sutjesci ili unuka koji su otišli braniti Vukovar. Sve su to Hrvati i hrvatska povijest. Ni jedno od ta tri hrvatstva nije “izdajničko” ni lažno niti ga treba odbacivati, a pogotovo mijenjati i prilagođavati: svako to hrvatstvo je imalo svoj razlog, a dokaz tomu je da je opstalo.
No, zar je čudno da se to radi, kada smo svjedoci da danas mnogi (upravo oni koji su na prvim linijama revizije i lažiranja hrvatske prošlosti) retuširaju vlastite biografije, pokušavajući ih ubogo prilagoditi današnjem političkom i društvenom trenutku. Mi jesmo društvo “kako vitar puše”, a Klasić je na njihovoj meti, jer to primjećuje. Zrelost jednog čovjeka, ali i naroda, testira se upravo u odnosu na svoju povijest, a pogotovo one njene detalje koji nisu na ponos, a Hrvati (nismo tu iznimka) su imali “crne, sramne stranice”, kao i one svijetle i junačke. Manje ili više. A upravo sada se, iz nekih razloga, nastoji napraviti politikantska zamjena teza, koja želi potpuno promijeniti vizuru naše povijesti, društva i razvoja.
Klasić je odlučio reći “NE”, pa i krenuti u borbu s avetima naše prošlosti. Nastoji objasniti zašto dolazi do takvih devijacija i dnevnopolitičkog, bolje reći dnevnostranačkog tumačenja naše prošlosti i nastoji objasniti zašto je to tako, konstatirati stvari i reći - ne treba se bojati vlastite prošlosti, a pogotovo ju pretumbavati. Od toga nećemo biti ništa bolji Hrvati, dapače. Klasić ne uljepšava, on konstatira.
Tako se pita zašto se vladajuća stranka poziva na Franju Tuđmana, ali zanemaruje neke “druge teme iz njegova života” jer danas se o njemu govori kao o “ocu hrvatske države” i čovjeku koji je uvijek donosio odluke isključivo u interesu Hrvata i Hrvatske. Ali Klasić se s pravom pita da li u te odluke spadaju i one koje se prešućuju - “Bilo bi zanimljivo čuti zašto se mladi Franjo odlučio učlaniti u jugoslavenski orijentiranu KP, a ne u najjaču hrvatsku nacionalnu stranku HSS? Zašto se pridružuje Titovim partizanima, a ne Pavelićevim ustašama? Zašto unatoč svemu što se događalo naklon Bleiburga, nakon montiranih političkih procesa Hebrangu i Stepincu, te nakon rigidnih obračuna s “neprijateljima” na Golom otoku, nije odlučio vratiti partijsku knjižicu, već je nastavljao godinama na pasao dolaziti s crvenom zvijezdom petokrakom na čelu? Čime se točno bavio Tuđman u Generalštabu JNA i kako je doživio priznanje da s nepunih 40 godina postane general pobjedničke JNA?”.
Učenje iz prošlosti
Stvar, kako se to može uočiti u knjizi, čak nije u tome da postoje čudaci koji povijest gledaju kao niz urota, mijena i bizarnih mitova ili nešto tako, ali takvi u zrelim društvima nisu u vodećim medijima ni na vlasti pa da takve nebuloze prosipaju s tv ekrana u prime timeu ili političkih pozornica, a pogotovo ih nema u obrazovnom sustavu. I to je ono što najviše zabrinjava u našem društvu, jer se njima daje mogućnost da kreiraju hrvatsku političku atmosferu.
Klasić je u kolumnama iskren s Bleiburgom, nepokolebljiv kada su u pitanju zločini ustaša nad Srbima, ali i kada piše o tragediji Vukovara za koju su odgovorni Srbi. Reći će kako i zašto predsjednica Kolinda Grabar Kitarović ili premijer Andrej Plenković sudjeluju u tom povijesnom revizionizmu, a ne mogu ne znati da time dodatno truju atmosferu. No, kako kaže Klasić, zbog Ovčare ne smijemo nijekati Jadovno, niti zbog Bleiburga omalovažavati Jasenovac. Sve je to dio naše povijesti. No, Klasić u svojoj knjizi nastoji pokazati kako je bilo onda i kako je danas, i ne zato što “želi obnovu” bilo čega, nego stvari stavlja u kontekst tadašnjih zbivanja i pita se što možemo naučiti iz prošlosti, a da ne dođemo u situaciju, kako on kaže, da nam se ponavlja.
Klasić se brine da ne srljamo u to da opravdamo nešto što se ne može opravdati (ustaški zločini i NDH), a pogotovo da 80 godina naknadno želimo pretrčati u krilo gubitnika Drugog svjetskog rata i to onih koji su najgori talog čovječanstva - nacista i fašista.