Nedjelja večer u polupraznom jazz baru. Slušamo Brubecka, uljuljani u lakoću postojanja gledamo u prazno. Displej mobitela sukcesivno zasvijetli tri puta u minutu-dvije. Tri poruke. Jedna osoba. Svaka poruka završava s više upitnika. Kao da jedan nije dovoljan i kao da pošiljatelja, bez tih upitnika, ne bih shvatila ozbiljno. Nevoljko šaljem odgovor. Rečenicu u kojoj imenicu ispisujem velikim slovima. Jer, eto, ni sama nisam sigurna da bi me bez tih slova što strše, vojnički stupaju usred inače ravnodušnih veznika, pridjeva i glagola, čuo. Lete tako s jednog na drugi mobitel redundantne, odveć ekspresivne interpunkcije, čine jeku, sudaraju se s mojim velikim slovima tamo gdje ni jednima niti drugima mjesto, držim - nije.
Prikrivena frustracija
Inflacija tih upitnika što sugeriraju čuđenje, moguće prikrivenu frustraciju, podsjetila me na sveopću inflaciju uskličnika u mailovima, SMS-ovima u kojima prijatelji često potvrđuju svakodnevne dogovore, javljaju dobre i loše vijesti, urednici ih katkad prilijepe na kraju maila s prijedlogom neloše teme, poznanici također, dok se javljaju iz kakve potrebe, dobrohotne geste ili nejasne nakane.
Sve te poruke, ne dvojim, imaju smisla, makar uskličnici u njima često - nemaju. Kićene interpunkcije. Pojačivači emocija kao pojačivači okusa u hrani napravljenoj od nekvalitetnih namirnica. Stavite li za lanjskog ljetovanja ubran lovorov list ili cvijet soli, ne treba vam sintetički začin. Tako je i s korespondencijom. Ako je tebi jasno što mi želiš reći, imaj povjerenja da ću te shvatiti i bez da tekst naplaviš nervoznim interpunkcijama.
Elena Ferrante u svojoj redovnoj kolumni u Guardianu nedavno je na tu temu jasno napisala: “Mislim da ‘Mrzim te.’ ima snagu, emocionalnu iskrenost kakvu ‘Mrzim te!’ nema”. Dalje kaže: “Ponekad mislim da uskličnici nisu znak bujnosti emocija, već njihova manjka, nedostatka povjerenja u pisanu komunikaciju”. I koliko god da pazi da ih nije previše u njezinim knjigama, dogodi joj se, govori, da ih naknadno nalazi - u nekima od prijevoda. Obilje uskličnika “kao da je prevoditelj zaključio da mi je stranica emotivno gola pa se posvetio tome da u nju posadi nešto emocija”.
Na koncu, kaže Ferrante, pišući bismo trebali izbjeći ponašati se kao fanatični svjetski vođe koji prijete, cjenkaju se, pogađaju, dogovaraju, pregovaraju, pa naposljetku likuju kad pobijede, utvrđujući i jačajući njihove govore s nuklearnim projektilom na kraju svake siromašne rečenice.
O uskličnicima razgovaram s Julijanom Matanović.
- Mislim da ih u mojim knjigama nema puno. Baš sam pregledala, teško ih je uopće naći. Vjerojatno zato što sam ja stara škola, kad smo znali da se uskličnici po pravopisu stavljaju tamo gdje moraš nešto zapovjediti, nešto uskliknuti… Meni se danas čini da se uskličnici stavljaju više zbog toga što smo svjedoci krize komunikacije. Imaš osjećaj da te nitko ne sluša, pa kad staviš uskličnik, kao da to postane upravo onaj trenutak kad će taj drugi obratiti pažnju na tebe.
Ima tome nekoliko mjeseci da je, kaže, “nešto počela pisati po Facebooku. I evo sad sam primijetila da, kad ljude pozdravim i zahvaljujem na komentaru, da isto stavim uskličnik. A on je, ustvari, tu posve nepotreban. Ako kažem: ‘Pozdravljam vas.’, ili ‘Hvala vam.’, tu uskličnika ne treba. Sad, kad razmišljam, a ne bih razmišljala da me niste upitali, mislim da to stavljam zbog toga što zapravo ne mogu prihvatiti ovu virtualnu komunikaciju, ja imam potrebu s ljudima razgovarati. Pa onda, kad stavim uskličnik, kao da im time želim naglasiti, poručiti: ‘Slušajte me, ja sam vam to rekla!’, kao da ih gledam oči u oči … iz potrebe da tu virtualnu situaciju pretvorim u stvarnu situaciju.
Taj uskličnik nije u smislu pojačavanja emocije, nego iz želje da se to što želim reći čuje. Nije to uskličnik onih naših vremena, kad smo podvikivali, izražavali emocije koje smo htjeli naglasiti. U ovo doba kad više nemamo vremena razgovarati s drugima, kad su nam rečenice krnje, kad pogledamo kako nam djeca pišu te poruke, kako i mi sami pišemo te poruke, kako ne slušamo jedni druge, kad pričamo na ulici usput, preko semafora, ne zastanemo da završimo rečenicu, pa i podviknemo, valjda tim uskličnikom nadomjestimo sve ovo drugo što bismo trebali kazati… pa onda imamo osjećaj nekakve krivice, odgovornosti, jer priča između nas nestaje - razmišlja tako, spontano nižući rečenice, Matanović.
Nevjerojatna brzina
Krešimir Bagić u poetskom eseju “Epidemija pokliča” ne priča doduše o uskličnicima i tekstovima, ali govori o verbalnoj ekspresiji tih nediskretnih interpunkcija što obično slijede iza kakve krnje rečenice: “Prije koju godinu okružili su nas pokliči. Muški, ženski, crveni, žuti, ćelavi, pobjednički, izdajnički, navijački, desni, lijevi, jutarnji, večernji, biciklistički, radosni, neutješni… Ljudi su prestali normalno razgovarati, šetati, šutjeti, razmjenjivati pozdrave. Susjed se nadvikuje sa susjedom, pekar s kupcem, plakat sa zidom…
Više nije moguće biti intiman ili zbunjen, kazati ‘možda’, ‘ipak’, ‘tko zna’, ‘vidjet ćemo’... Svaka situacija i svaki čovjek imaju svoj poklič. ‘Živio’ i ‘Dolje’ izmjenjuju se nevjerojatnom brzinom, napučuju ulice i gostionice, prodiru u spavaće sobe, zavlače se u postelju, na koncu lijepe za kožu. Dodir s pokličem jedne tjera u ognjicu, dok u drugih izaziva svrab. Prvi mu kažu ‘Živio’, a drugi ‘Dolje’.
I jedni i drugi, međutim, zaboravljaju mjesto u šumi na kojemu se susreću misao i tiha emocija. Ne dogodi li se čudo, pokliči će uskoro pojesti i šumu i nas. Prostorom će kružiti grleni zvukovi, sudarati se, poništavati i množiti - kao u svakoj pravoj drami. Ili možda nije sve tako crno. Možda, ipak, tko zna, vidjet ćemo…”.