Što ostaje kad ona ode, kad bez žene koju su voljeli ostanu, kakvim ljudima bivaju i što im se vrzma glavom, životom i dušom u raznim iteracijama govore muškarci Harukija Murakamija.
U zbirci hemingvejski nazvanoj “Muškarci bez žena” (prijevod s japanskog Vojo Šindolić, Vuković&Runjić) protagonisti na svakojake načine ostaju bez žena, pa s duže ili kraće vremenske distance pratimo što im je to značilo; neki kontempliraju nad tim često za tu priliku okrenuti prošlosti, jedan od njih pjeva svoj prepjev stihova Beatlesa “Yesterday”, svi se, na neki način vraćaju onome što se dogodilo i što su imali jučer, a danas više nemaju
(“Yesterday all my troubles seemed so far away. Now it looks as though they’re here to stay... Yesterday love was such an easy game to play. Now I need a place to hide away. Oh, I believe in yesterday.“)
Jedan od njih, ostavši bez žene, jedine u koju se, unatoč podmakloj životnoj dobi konačno uspio zaljubiti, kao da ostaje i bez sebe, jer od sebe odustaje, doslovce se prepušta čekanju (brze) smrti.
Obični ljudi
Muškarac iz novele po kojoj je nazvana i cijela zbirka, u neku ruku kao da sumira, pa kaže: “Koliko je bolno, koliko strašno postati muškarac bez žene, to mogu razumjeti samo muškarci koji su ostali bez žene.... osamljenost se uvuče duboko u tvoje tijelo baš kao što se mrlja od crnog vina duboko uvuče u bijeli stolnjak. Ma koliko knjiga ‘o tajnama održavanja kućanstva’ pročitao, postići da boja te mrlje nestane postaje strahovito kompliciran zadatak. S vremenom će možda boja te mrlje izblijedjeti, ali njezin će se oblik zadržati sve dok ne prestaneš disati. Jer, ona im pravo biti mrlja...”
Murakamijevi likovi obični su ljudi u neobičnim situacijama ili neobični ljudi u običnim situacijama. I jedno i drugo podjednako funkcionira.
Jedan, primjerice, za samoubojstvo žene s kojom je davno bio u vezi, a poslije desetljećima nisu bili u kontaktu, doznaje usred noći; telefonom mu to, tko zna zašto, nije jasno niti njemu samomu, javlja njezin udovac. Zatečen lošom viješću razmišlja o tom davnom srednjoškolskom poznanstvu, prvom njihovom susretu u učionici, sjeća se kako se zaljubio u trenutku kad ju je zamolio da mu posudi gumicu za brisanje, a ona prepolovila svoju na dva dijela i njemu poklonila jedan.
Problemi od jučer
Tu polovicu gumice kasnije će, kad djevojaka netragom nestane, nositi, u maloj plastičnoj vrećici, svuda sa sobom, poput blaga.
U času kad doznaje za njezinu smrt osjetio se, kaže, kao “drugi najosamljeniji muškarac na svijetu”, jer onaj prvi, onaj naosamljeniji muškarac na svijetu, jest njezin muž.
Murakamijevi likovi kontempliraju nad gubitkom partnerice, makar su se neki od tih rastanaka i odlazaka zbili i više desetljeća u prošlosti.
U priči “Yesterday” jedan se vraća šesnaest godina unazad, ne bi li ispripovijedao kako ga je tadašnji kolega, Kitaru, zatražio da počne izlaziti s djevojkom s kojom je on godinama bio u vezi. “... hoću reći, oboje vas poznam i bolje ću se osjećati ako budeš izlazila s njim negoli s nekim tipom kojeg nikada prije nisam vidio.”, kaže nesigurni Kitaru, predstavljajući svojoj djevojci tu ideju da ona izlazi s njegovim kolegom, Tanimurom.
U Murakamijevih je likova i njihovih odnosa te načina na koji ih pripovijedaju čest humor i puno melankolije, jedno i drugo kao da stalno idu skupa, mijenjaju se jedino doze, melankolija tek na nekoliko stranica prerasta u tjeskobu dok tako govori o galeriji muškaraca koji, kako za dr Tokaija iz priče “Samostalni organ” kaže, pokušavaju “preživjeti u izobličenom svijetu”.
Estetski kirurg
Dr Tokai kirurg je, vlasnik estetske klinike, vječiti neženja koji redovito održava odnose s više udatih ili skoro udatih žena jer želi biti siguran da niti jedna od njega “neće tražiti previše”, to će reći da u njemu neće gledati budućeg muža ili zaručnika.
Ženama je privlačan, uglađen, ugodan, ne voli bolećive emocionalne sukobe, prijateljima koji su u braku i imaju djecu nimalo ne zavidi, druželjubiv je i zanimljiv sugovornik, ima sposobnog tajnika, vrlo mu privržena, koji “poput kontrolora u zračnoj luci vješto upravlja doktorovim zamršenim rasporedom”, i onim poslovnim i onim privatnim - pazi da se dogovori s različitim ženama ne podudare, pamti čak i datume mjesečnih ciklusa žena s kojima se Tokai viđa.
Sav taj tako posloženi život mijenja se naglavačke kad se dr. Tokai prvi put u životu, prešavši pedesetu, zaljubi. “... sve donedavno nisam poznavao takav osjećaj i sada mi je posve jasno da prije nisam bio potpun čovjek.“, do tad je, eto, mislio da je u životu stvorio “imunitet na zaljubljenost”. Činjenica da je zaljubljen u udatu ženu koja, svjestan je, nikad neće napustiti svoj brak zbog njega, čini da počinje preispitivati vlastiti identitet, dane provodi pitajući se “tko sam ja”.
Ako izuzme ugled što je stekao kao vrstan estetki kirurg, on je, zaključuje, “tek običan pedesetdvogodišnji muškarac bez ikakvih drugih zasluga ili dara za bilo što drugo.““ Kad žena u koju je zaljubljen nestane iz njegova života sav do sad izgrađen život, klinika, pacijenti, uspjeh, imidž - nestaje, jer on, tragajući za time tko je, nezadovoljan odgovorom do kojeg dolazi, odustaje od sebe. Od života odustaje na ponešto bizaran način, od tuge prestaje jesti i čeka da, poput biljke, uvene.