Prije četiri ljeta bilo je čudesno slušati pripovijesti sportskog novinara Tomislava Židaka (1953. - 2017.) iz, tako reći, Amazonske prašume, iz Manausa. Svu njegovu ljubav prema reprezentaciji otvoreno je ispripovijedao raniji naslov: “Hrvatska do Brazila” (2014).
Aktualno Svjetsko prvenstvo Tomislav više ne prati s kemijskom i notesom, ali “druka” za Mandžukića, Modrića, Rakitića i drugove s druge strane zbilje. Neki od njih junaci su njegovih novinskih kolumni i knjige “Iz maksimirske šume” (2004), a sada se pojavljuju u posthumnom nastavku: “Priče iz maksimirske šume 2”, koji je priredio Tomislav Juranović.
Židakova djeca
Teško je Židakovu pisanju dati prikladniji kompliment od onog što ga je već izrekao književni teoretičar i pjesnik Krešimir Bagić, u predgovoru predmetnute knjige: “Da je Matoš kojim slučajem pisao o nogometu, vjerujem da bi to činio slično kao Tomislav Židak”.
Ovdje ukoričene kolumne, objavljene od 2009. do 2017., uistinu potvrđuju da ovaj pisac može priskrbiti važnost “i najneznatnijoj temi” i “podariti joj univerzalnu dimenziju”. Trebalo bi ih čitati zbog umijeća “beletrizacije nogometa” i njegova miljea. U stvari, zbog “beletrizacije” prevažnog dijela naših života, u kojem “neznatnih” tema, zapravo, nema. Kako je Židak postizao tako visoku razinu pisanja, odnosno koji su vidljivi i poučljivi znakovi njegova umijeća? Gledajući Ivicu Olića na klupi selektora Zlatka Dalića - anglizam u čast “pristojnih” Engleza - namjernik se prisjeća Židakove spremnosti da sjedne u auto, u bilo koje doba dana i noći, i ode do “obližnjeg” Münchena, zato da bi napravio intervju s Olićem. I to u vrijeme kada pije “devet tableta” dnevno.
Znamen ove Židakove radišnosti ostao je zabilježen u svakom tekstu “Priča iz maksimirske šume vol. 2”, konkretno u kolumni “Olić je tranzistor koji Čačić ne želi popravljati”, objavljenoj u studenome 2012. Međutim, Olić nije izuzetak, jednako tako Židak bi krenuo na aerodrom i otputovao u London ili Barcelonu, da bi razgovarao sa Slavenom Bilićem, Dejanom Lovrenom, Lukom Modrićem ili Ivanom Rakitićem. Svi su oni, na neki posredan način, Židakova djeca: pratio ih je godinama i radovao se njihovim uspjesima, koji su, većinom, potvrđivali njegove ranije procjene.
Veza s Dinamom
Zajedno s piscem Židakom, nogometaši i treneri djeca su “najvažnije sporedne stvari na svijetu”. Na stranu sad Židakov ironični otklon od osobnih emocija. Od malih nogu, “po ocu Miji”, bio je vezan za Dinamo i za Stjepana - Štefa Lamzu, i takav je ostao do posljednjeg daha. Tom klubu i hrvatskoj reprezentaciji posvetio je spisateljski opus. I bez obzira na globalne “ulove” nogometnih zvijezda, uzdanica najbrže rastuće industrije - na intervjue s Beckenbauerom, Thuramom, Wengerom, Ancelottijem i dr. - najradije je slijedio spomenutu domaću, “vlastitu” djecu.
Mogli ste vidjeti kako Židak u novinarskom kafiću vedro razgovara s Deverićem, Jurčevićem, Prosinečkim, Zajecom i drugim junacima nogometne igre, uz koje smo odrastali. Ali to nije bilo stoga što ih je, eventualno, pohvalio u nekom tekstu, primjerice u kolumnama “Danas ću otvoreno navijati za Niku Kovača” (IX. 2015), ili “Moj izbor je Prosinečki! Njegovo je znanje argument” (X. 2015). Takvo što ne treba velikanima nogometa, ni novinarstva, tj. međusobno potkupljivanje. Naime, Židak je o njima nerijetko pisao kritički.
Zapravo, oni su međusobno dijelili predanost poštenoj igri, kojoj su posvetili egzistencije. I odatle zajednička tuga zbog kojekakvih peripetija u nogometnom sportu, vidljiva u pojedinim tekstovima ove knjige (Cico /Kranjčar/ sam s čašom i tugom, VI. 2009; Zajec se u naponu snage vraća u Zagreb, ali ne u svoj Dinamo, II. 2016).
Novinar
U tim beskompromisnim kolumnama na prvom su mjestu darovitost igrača ili trenera, poznavanje nogometne igre, pa zatim korektno ponašanje na terenu, od naslova do posljednje točke.
“Nogometni” novinar Tomislav Židak stao bi nasuprot svakome tko se nabacivao uvredama na račun Janice Kostelić, Ivana Balića ili Sandre Perković. Naime, Židak je vjerovao da su u svakoj igri igrači važniji i veći od drugih (Nitko ne razumije sport bolje od Janice Kostelić, V. 2015). I zbog toga je bio i ostao veći od novinstva, u kojem je proživio radni vijek.
Židakovo razumijevanje Igre pokazalo se već sada, u međuvremenu, proročkim. A neki igrači koje je podržavao od mladih dana upravo sudjeluju na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Rusiji. Nažalost, knjigu koju je zasnovao s Miroslavom Ćirom Blaževićem nije dospio završiti, ali to što nam ostavlja, i ovom knjigom, zalog je boljoj igri i životu, na koji imaju pravo svi, pa i zatvorenici (Zatvorska pisma: za Dinamo u Europi!, 23. I. 2010).