Marina Vujčić debitirala je romanom “Tuđi život” prije četiri godine i već je tada bilo jasno kako na tu profesoricu hrvatskoga jezika i lektoricu valja obratiti pozornost. Roman koji je propitivao odnos stvarnosti i virtualne zbilje, identiteta u “pravom” i internetskom životu, spojio je dvije stvari bez kojih se u romanu, zapravo, ne može - vještinu pripovijedanja i dobro osmišljenu fabulu.
Odmor za čitatelje
Marina Vujčić, tada, nije imala sreće s tajmingom koji bi joj dodijelio kontekst s kojim se postaje “vidljiviji”, recimo novi ženski književni val koji bi joj donio zajedničke fotografije i predstavljanja u novinama, kako se to prošle godine dogodilo s desetak novih proznih naslova koje su potpisale žene. No, njezin novi roman “A onda je Božo krenuo ispočetka“ dokaz je kako joj to uopće nije potrebno jer joj je i sam napisani tekst posve dovoljna legitimacija, a nedavno dodijeljena treća Nagrada Marin Držić za dramski tekst “Umri ženski” još je jedna satisfakcija za autoricu koja je do sada sa svojom književnošću živjela uglavnom samozatajno.
Božo Belamarić koji je krenuo ispočetka, čvrsto vjerujem, mogao bi biti pravi odmor čitateljima domaće proze koji su se pomalo umorili od političke, društvene i socijalne kontekstualizacije kojom obiluje recentna produkcija. Istina, književnost ne može i ne treba samo lebdjeti u zrakopraznom prostoru, ali Marina Vujčić i nije takva autorica.
Kompleksna slika
Njezin je Božo itekako “zbrinut” i kontekstualiziran, ali ne širom zajednicom društvenih gadarija, nego prije svega egzistencijalističkim, univerzalnim statusom krize smisla, egzistencije, ako hoćete i srednjih godina.
Riječ je, naime, o 45-godišnjem diplomiranom filozofu kojeg skučenost male sredine, loš brak i profesionalna nerealiziranost nagna da učini ono o čemu smo slušali u formi urbanih legendi ili kratkih crtica iz crne kronike - jednoga dana ode po cigarete i više se nikada ne vrati u svoj život. Cigarete ovdje nisu baš cigarete; Božo će se bez ikakvih najava, pozdrava, prtljage i planova ukrcati na vlak za Zagreb, financijski relativno siguran i s jasnom nakanom da počne ispočetka. Tijekom putovanja i prvih zagrebačkih dana u hotelskoj sobici negdje na rubu grada, putem njegovih unutarnjih monologa, dobit ćemo uvjerljivu i kompleksnu sliku Bože sa svim njegovim nezadovoljstvima, frustracijama, neprilagođenostima i flashbackovima prošlosti, što ga čini jednim od umješnije karakteriziranih likova suvremene hrvatske proze.
Majstorica fabuliranja
Premda koncipiran kao egzistencijalistički antijunak, poduprt citatima filozofa (od Sokrata do Nietzschea) u kojima pokušava pronaći logiku i potvrdu svojih životnih neuspjeha, s druge strane, Božo i roman kojem je on glavni lik ne razvijaju se u smjeru “teškog” intelektualističkog romana s filozofskom potkom. Dapače, u tom primarno psihološkom romanu mnogo je duhovitih mjesta i prije svega dobrih pripovjednih rješenja, zbog čega Božo postaje poprilično “naš” i razumljiv, a roman čitak i s izuzetnom unutarnjom dinamikom. Marina Vujčić, naime, majstorica je fabuliranja koja posve očito posjeduje ljubav prema tekstu koji gradi i brigu za budućeg čitatelja koji će osjetiti kako njezina empatija nije rezervirana samo za glavnog lika, već i njegove konzumente.
Taj nesretni Božo, sa svim svojim nevoljama u ljubavnom životu, obiteljskim zavrzlamama, jednim neotvorenim koferom, zagušljivim dalmatinskim miljeom iz kojeg potiče i potpunim nesnalaženjem u praktičnim stvarima, nevjerojatno je simpatičan tip za kojeg navijamo od prve stranice romana, čak i kad su njegovi potezi i njegova maštanja posve neshvatljivi.