Nakon romana o velikoj meksičkoj umjetnici Fridi Kahlo, Slavenka Drakulić odlučila je svoj novi roman posvetiti fotografkinji i Picassovoj muzi - Dori Maar. Te će se dvije žene, uostalom, nakratko i susresti u romanu posvećenom Dori koja će tada, s jasnom spoznajom kako je bila samo “dio Picassove kolekcije”, sama načiniti distinkciju između njih dvije - Frida, za razliku od nje, nikada nije do kraja odustala od vlastite umjetnosti i podčinila je muškom i umjetničkom egu svoga partnera. U romanu “Frida ili o boli”, u kojem je portretiranje glavne junakinje dosljedno provedeno kroz aspekt tijela i boli, postignut je visok stupanj kohezije pripovijedanja na osnovu biografske građe koja se prepliće oko centralnog motiva.
U slučaju “Dore i minotaura”, znakovito naslovljene prema Picassovoj slici koja sublimira samu bit njihova odnosa, situacija je nešto drugačija. Okidač pripovijedanja ovdje je pronađena bilježnica s dnevničkim zapisima koje je Dora zapisivala na hrvatskom, jeziku svoga oca, koja se, navodno, danas čuva u Rijeci. No, ono što čitateljima, kao i meni, vjerojatno ostaje nejasno jest je li ta bilježnica činjenica ili pak samo dobar trik za početak pripovijedanja? To zapravo ne bi bilo uopće važno, jer u književnosti doista ne procjenjujemo pod povećalom što je stvarno a što izmišljeno, da nije riječ o proznom tekstu koji je žanrovski pozicioniran između biografije, romansirane biografije i romana, pa takve stvari trebaju biti jasnije.
No, zanemarimo je li Slavenka Drakulić ovdje tek medij, priređivačica i autorica “uredničkih opaski”, ili svome pripovijedanju gradi navodni dokumentaristički okvir koji je zapravo fikcija, i pogledajmo što ovaj roman doista govori o Dori Maar. Njezin život svakako nije nepoznanica koju je potrebno “graditi iz početka”, o toj nadrealističkoj fotografkinji i muzi velikog slikarskog genija postoji nekoliko relevantnih biografija, no Slavenka Drakulić tu svakako čini veliki korak naprijed, pružajući čitateljima duboko intimnu, žensku priču, lako uklopivu u dosadašnji opus ove autorice i podučja njezina tematskih interesa.
Premda odmaknuta od faktografske kronologije Dorina života i fokusirana na posljedice njezina odnosa s Picassom koji je odmiče od umjetnosti, dovodi do odustajanja i potpunog podčinjavanja Picassu kao dominantnom muškarcu i umjetniku, što na koncu vodi do potpunog psihičkog rasapa i izolacije, Drakulić toj intimnoj priči gradi kulturološki i povijesni okvir, koji nije nametljiv, ali je prisutan.
Na samom početku ona je pozicionirana unutar vlastite obitelji, u Buenos Airesu kamo su dospjeli zbog očeve karijere i već su tu prepoznatljivi neki zametci njezina kasnijeg psihoportreta. Pariz i početci njezine fotografske karijere čitatelja dovode u šaroliko i zanimljivo društvo nadrealista, brojnih stvarnih umjetničkih osobnosti, Georgesa Battaillea s kojim je jedno vrijeme bila u vezi ili Jacquesa Lacana koji joj je bio prijatelj i terapeut. Drakulić ne ulazi duboko u ocrtavanje toga intrigantnog vremena, prostora i umjetničkih krugova, ali ih ipak blago naznačava kao pozornicu na kojoj se zbiva Dorina drama.
Njezino prepuštanje, pokornost, odustajanje i rasap identiteta koji se posve podčinio dominantnom, egocentričnom i okrutnom Picassovom, dovodi je do sloma u kojem je jedini korak koji preostaje zatvaranje u mračni ormar, daleko od svih, pa i sebe same. Taj aspekt Dorine ženske priče, sa snažnim konotacijama u kojima ova umjetnica postaje svaka žena koja podčinjava svoj identitet, najsnažniji je i dosljedno proveden dio ovog proznog teksta. S druge strane nalazi se nesimpatični, samoživi umjetnički genije koji proždire svoje muze i vlastitu umjetnost smatra većom i važnijom od svega, čak i od života samog, zbog čega žene u njegovoj blizini mogu biti samo ovisne žrtve. Koliko god je slika Picassa ovdje jasna i u funkciji razumijevanja Dorine unutarnje drame, čini se kako nedostaje ponešto dorađenija skica njihova odnosa i tijeka koji je doveo do tog strašnog trenutka u kojem vidimo još samo Doru i minotaura.
Slavenka Drakulić autorica je koja doista sjajno umije dvije stvari - fikcionalizirati činjenice i ukazati na krhkost ženskog identiteta u trenutku kada odustane i podčini se drugome. Za moj ukus “Dori i minotauru” nedostaje još više fikcionalizacije koja bi je posve odmakla od izvanjskog izvještavanja o nečijem životu i naknadne pameti s kojom se prilazi opisanim događajima i stanjima i posve je odvukla u prostor romana u kojem se dublje zaranja ispod površine jednog odnosa. No, i ovako riječ je o knjizi koja odabirom teme i njezinom realizacijom plijeni čitateljsku pozornost i nadopunjava prepoznatljivi opus ove autorice.