'MIMA I VAŠE KĆERI'

NOVI ZAPLETI JEDNOG OD NAJZANIMLJIVIJIH LIKOVA SUVREMENE PROZE Informatičar Mima uvučen u istraživanje bloga sa seksualnim perverzijama

Jure Mišković/EPH

Inače vrlo intrigante fabularne rukavce možda nije trebalo iskoristiti u jednom mahu, nešto je trebalo sačuvati i za nove nastavke koje, bez obzira na to, treba sa zanimanjem iščekivati

Sigurna sam da ni sam Želimir Periš, objavljujući prije otprilike godinu dana svoj roman “Mima i kvadratura duga”, nije mogao pretpostaviti kako će taj tehnotriler pisan za potrebe jedne primarno ipak komercijalne biblioteke dobiti toliko pohvala struke. Ne samo što su kritičari u njemu iščitavali mnoge razine koje uvelike nadilaze one jednog trilera, i većim ga dijelom prilično nahvalili, već je ušao i u samo finale jedne književne nagrade.

Tako je sistemski inženjer Mima, totalni antijunak kojem su se raspleli skoro svi profesionalni i privatni konci, postao jedan od zanimljivijih likova suvremene proze, a taj je roman otvorenog završetka prizivao nove nastavke, koje samo pisac bez imalo pameti ne bi već unaprijed imao u glavi. Zadranin Želimir Periš svakako ne spada u takvu skupinu pisaca, ali očito spada u one koji pišu brzo, pa je “Kvadratura duga” neočekivano rano dobila svoj nastavak, ili je možda točnije reći drugi dio budućeg serijala. No, kako stvari nikada ne idu baš tako glatko i pravocrtno, nešto je “zaštekalo” s distribucijom “Mime i vaših kćeri”, barem kod onih primjeraka koji su namijenjeni kritičarima, pa Perišev roman jedno duže vrijeme nakon izlaska nije stigao do profesionalnih čitača, što je sigurno usporilo njegovu recepciju. No, ispravimo tu nepravdu.

Prvi roman o Mimi pročitala sam kao dinamičnu i napetu priču u koju je bila upletena velika doza kritičnosti prema sustavima moći i kontrole nad pojedincem, a zamke virtualne stvarnosti koju je istraživao Mima bile su kontekstualizirane u prepoznatljivu dalmatinsku sredinu u kojoj opasnosti od lokalnih moćnika i njihovih pomoćnika iz kriminalnog miljea nisu bile nimalo manje napete od onih koje donose virtualni labirinti. Perišev roman posve sigurno ne bi bio tako uspješan da je funkcionirao isključivo kao podžanr tehnotrilera, jer budimo iskreni, upravo su odnosi među likovima i vještina ocrtavanja karaktera, kao i društvena kritičnost upakirana u malo drugačiju formu, bili ono čime je Periš “kupio” kritičare, ali i čitatelje.

“Mima i vaše kćeri” nastoji ponoviti tu formulu; nakon što je iz poznatih razloga Mima dobio novi identitet, ime i adresu, te izgubio prijatelja i suradnika koji je živ još samo u svome virtualnom imenu kojim se Mima i dalje povremeno služi, glavni junak Periševog serijala uglavnom je i dalje u sličnoj situaciji. Bez stalnog posla i novca, u stanu koji dijeli s mamom, rastavljen, s kćeri koja se odselila i počela živjeti svoj život i gotovo meta za kojekakve sumnjive poslovne ponude. Priča u koju se upliće i biva upleten ponovo je virtualna zamka, samo što ovaj put ona nema veze s bankama i sustavima moći, nego pornografijom i perverzijom u bespućima virtualne zbilje.

Zanimljivo i čini se još zaoštrenije, jer će Mima, uvučen u istraživanje jednog internetskog bloga sa seksualnim perverzijama i jednog portala koji funkcionira kao eskort služba lokalnih maloljetnica, u sve to biti još izravnije involiviran ne samo kao informatičar, nego i kao otac. Ono u čemu je Periš, rekla bih, pomalo pretjerao u ovome romanu jest što je svoju sklonost dinamičnoj fabuli koja se sastoji od niza rukavaca koji su se u “Kvadraturi duga” sklopili u inteligentnu cjelinu, ovdje doveo do razine koja pomalo graniči s pretjeranošću. Mima, a skupa s njime i čitatelji, na neki su način rastrzani između nekoliko razina priče, kojima treba pohvatati konce, pa tako ona glavna, nadopunjena citatima s pornografskog bloga bez kojih se ruku na srce zapravo i moglo, polako gubi na snazi i logičnosti.

Treba svakako biti pošten i reći kako je i ovdje, na pozadini apokaliptične atmosfere najezde komaraca na učmali primorski grad zbog koje je život ionako prilično nemoguć i opasan, Periš uspio iznijeti čitavu galeriju odličnih likova i tipova – od otprije poznate hakerice Dodole, preko deprimiranog inspektora Babića, do lokalnih političkih i mafijaških moćnika.

Atmosfera i likovi, dakle, i dalje su ono što roman čine intrigantnim, no i oni su u nekim vrlo potentnim situacijama (poput recimo odnosa oca i kćeri) ostali pomalo u sjeni jurnjave za novim fabularnim rukavcima, presinga koji si je sam autor zadao. Moglo je, naime, sasvim u redu proći i bez nekoliko dionica (recimo, još jednog erotskog portala u koji žele involvirati Mimu, naznaka nasilja kojem je izloženo jedno dijete ili onih koje se tiču Dodole i njezinog transrodnog identiteta), a možda nešto više poraditi na žanrovskim obilježjima trilera. Sve te, da se razumijemo, inače vrlo intrigante fabularne rukavce možda nije trebalo iskoristiti u jednom mahu, nešto je trebalo sačuvati i za nove nastavke koje, bez obzira na to, treba sa zanimanjem iščekivati.

Izdvajamo