Nebojša Lujanović (1981.) jedan je od značajnijih predstavnika novog splitskog književnog kruga. Premda rođenjem iz Novog Travnika, po godinama studija iz Zagreba, Split je njegovo trenutno mjesto boravka i tamo aktivno sudjeluje u oživljavanju književne scene.
Dug zavičaju
Lujanović je debitirao romanom “Stakleno oko” koji je, zbog male naklade, rijetko tko pročitao, a o njegovu pripovjednom talentu počelo se govoriti nakon zbirke priča “S pogrebnom povorkom nizbrdo”, koja je autora olako smjestila u ladicu proze koju obilježava tradicija bosanskohercegovačkog pripovijedanja. Očito vraćajući dug zavičaju, dio je priča smjestio u Bosnu i sugestivno oslikavao specifičan mentalitet i atmosferu.
Tri prijatelja
Lujanovićev novi roman žestok je, eksplicitan i u literarnom smislu vrlo uvjerljiv odgovor na jednu od floskula kojom su nas često bombardirali. Hrvatska - društvo znanja, sjećate se, to je slogan nad kojim ste se u najboljem smislu mogli dobro nasmijati. Lujanovićevim likovima do smijeha ipak nije; dvojica od trojice mogu se pohvaliti fakultetskom diplomom, jedan od njih (u čijem liku pronalazimo i podosta autobiografskih iskustava samog autora) čak s dvije, no to im u “društvu znanja” otvara samo ona vrata iza kojih ih čeka odbijenica za posao u struci.
Stoga im preostaje raditi po garderobama diskoklubova, čistiti snijeg, baviti se građevinskim poslovima, a očaj i beznađe otapati u alkoholu i približavati se opasnoj crti na kojoj kriminal postaje jedinim mogućim oblikom preživljavanja.
Godina dana
Treći od njih ionako je tu crtu već prešao, ne pokušavši ništa napraviti od svoga života. “Godina svinje” odmotava godinu dana u životu trojice prijatelja i njima pridružuje sporedne likove koje prate slične sudbine, pa se kao jedan od izlaza (ako ne zaglavite u Remetincu ili Vrapču) nadaje bijeg što dalje od licemjernog “društva znanja” u kojem i dalje dominiraju sitni kriminalci, nasilnici, korumpirani službenici i represivni policijski sustav. No, većina ipak biva pretvorena u luzere. U ovome romanu nema happy enda, a svaki se aktivizam pretvara u sumorni i sivi fade out.
Vrlo pismen na svim razinama, jezično i stilski uvjerljiv, Lujanović zna kako graditi prozu s jasnom socijalnom motivacijom, a pri tome ne upasti u zamke dociranja.