Jučer je DHK objavio da je preminuo pisac Zvonimir Majdak, rođen 26. siječnja 1938. u Zrinskoj kraj Grubišnog Polja.
Stigao je u Zagreb na studij i promijenio pogled na taj grad, i na jezik u književnosti, stvarajući prvi domaći bestseler, roman “Kužiš, stari moj” (1970., prodan u nakladi većoj od 70.000 primjeraka). A sam je prvim bestselerima smatrao Marinkovićeva “Kiklopa” i Šoljanov “Kratki izlet”, kako je izjavio u razgovoru za Jutarnji.
Javio se pjesmama (“Tip na zelenoj livadi”, 1960.) da bi potom napisao 40-ak romana, koji su bili među najčitanijim knjigama po javnim bibliotekama. Kako je Majdak objavio zajedničku zbirku pjesama s dvojicom kolega iz studentskih, podstanarskih soba, s Branislavom Glumcem i Alojzom Majetićem (“Pjesme”, 1960.), hrvatska povijest književnosti smatra ih mladom trojkom MGM, koja je 60-ih dala istoj “frajerski štih”. A “Kužiš” je uskoro postao uspješna kazališna predstava, u kojoj je bljesnuo glumac Mladen Budiščak, no film po romanu bio je manje uspješan.
Frajerska proza
Malo koji hrvatski pisac svojim je djelima tako pomno pratio sve faze i mane socijalizma, pišući prvenstveno o sloju novostvorenih bogataša: vlasnika butika, sportaša, prevaranata i probisvijeta (Marko na mukama, 1977.; potom, preimenovan u “Medeni mjesec”, 1983., jedan od najgledanijih domaćih filmova). Sjecište i stjecište Majdakova društvena života bili su kafić i Klub književnika, svojevrsni polusvijet u kome su se križali novac i siromaštvo. Protagonisti su progovorili zagrebačkim žargonom, otvarajući važno poglavlje “proze u trapericama”.
Istodobno, Majdak nije napustio područje stiha, u kome je promovirao pjesničko “ja” iz sličnoga okruženja, primjerice “Frajerski nokturno” (1976.). Nimalo slučajno, izbor iz Majdakova opusa, 30 godina kasnije, B. Petrač je naslovio kao i sam Majdak spomenutu zbirku pjesama (“Frajerski nokturno”, 2006.). U njega je uključio tri romana (“Kužiš, stari moj”, “Kćerka” i “Starac”), desetak pripovijesti i 30-ak pjesama.
Pritom, kao da je i Majdak prihvatio kritičku podjelu vlastitog opusa na dva, ako ne na tri, dijela: na egzistencijalističku prozu, na frajersku prozu 70-ih, odnosno na žanrovsku hibridnost u 80-ima i 90-tima. Neovisno o tome kojemu “modelu” pripadali, u Majdakovim se romanima redovito prepoznaje “težnja za lakim fabuliranjem” kojim se nastojao približiti čitateljskoj publici.
Pseudonim
Gotovo svi Majdakovi romani izlazili su redovito kod Znanja, u najuglednijoj i najprodavanijoj biblioteci: Hit. U njoj je objavio i romane pod pseudonimom: Suzana Rog, koje je dio kritike opisao “pornografskim” (primjerice “Baršunasti prut”, 1987.), iako su jednako socijalni, da se ne veli socijalno-kritički. Poslije demokratskog preokreta, u Majdakovim je romanima postala očiglednija tema “povijesti u nastajanju” (“Umrijeti u Tuškancu”, 1992., “Tajna trga N”, 1993.). U njoj je, opet, ostao vjeran svom osnovnom romanesknom kontrapunktu: bogati – siromašni, što je s društvenim promjenama i ratom doživio “restrukturiranje”.
Veliki opus
Osim romana, kratkih priča i pjesama, Zvonimir Majdak je, već kao dugogodišnji urednik prijevodne proze, napisao mnoge bilješke o stranim piscima, kao i eseje. Pisao je i TV i kazališne drame, feljtone, kritike i putopise. Jednako tako, uređivao je časopise Polet i Republika. Pa ipak, njegova razna književna bavljenja ostaju zapisana u sudbini romanopisca.
U razgovoru za Jutarnji, Majdak je otkrio da mu je pseudonim Rog omogućio više slobode. Naime, “njen” peti roman započinje ovako: “Što mi vrijedi što imam slobodnu i nezavisnu Hrvatsku, što mi vrijedi demokracija, ako ja nemam vlastiti k”. A Majdak je dodao: “Da to ozbiljno napišete, onda bi to bio napad na Hrvatsku: jeste domoljub, jeste bili u osvajanju Knina ili kaj ja znam. Ali kad to stavite u usta jednoj takvoj opajdari, kako bi Srbi rekli, onda to ima drugačiji odzvuk”.
Možda prerano i prelako “arhiviran” Zvonimir Majdak ostavlja iza sebe veliki romaneskni opus. Za njega je i dobio “Nazora” za životno djelo (2014.), pored brojnih drugih nagrada. Žalostan je ovo povod za čitanje, ali jest povod. Naposljetku, može se tek reći: Zvonko, bok.