ZAGREB - U Parizu, u svom stanu muzeju u Rue de Mazagran, na sam Božić u 88. godini umro je Radovan Ivšić. Taj veliki hrvatski književnik, rođen u Zagrebu 1921., od svih je bio najmanje sklon sporazumima s društvom. Odgojen u obitelji lingvista i istinoljubivog rektora zagrebačkog Sveučilišta Stjepana Ivšića, on je već usred svjetskog klanja sklopio pakt sa slobodom. Čitav život služio je vjerno i samozatajno muzi koja se u njegovom slučaju zvala Sloboda. Bio je odani sljedbenik nadrealizma pa zato nije odolio pariškom nadrealističkom epicentru.
Muza i partnerica
Već pedesetih godina našao se u krugu Bretonovih sljedbenika. Tu je doživio sudbinski susret i ljubav svoga života s mladom Annie le Brun, važnom francuskom književnicom koja mu je, uz slobodu, bila druga muza i književna suputnica. Zanimljivo je da je u Parizu bio supotpisnik posljednjeg službenog dokumenta Bretonovih nadrealista kad je 1969. odlučeno da se suspendiraju sve njihove kolektivne aktivnosti. Za Radovana Ivšića nadrealizam je bio dogmom utoliko što se mogao uspješno suprotstaviti svim dogmama, a najviše onima pod kojima je živio svoju mladost, dogmi fašizma i dogmi komunizma. S obje je imao znatnih nevolja. Ivšiću je 1942. osobnom intervencijom poglavnika NDH zabranjena i zaplijenjena čitava naklada prvijenca, poeme “Narcis”.
Mladi književnik samo godinu dana kasnije napisao je i svoje životno djelo, poetsku i dramsku bajku o nasilju poludjelog vladara Gordogana. Ivšićeva najvažnija lirska knjiga pod naslovom “Crno” objavljena je 1974. u vrijeme kad se pisca nakon zaborava tek otkrivalo u domovini. Prvi ga je u hrvatski Parnas uvrstio akademik Zvonimir Mrkonjić. To naknadno objavljivanje uznemirilo je do tada prilično rigidnu nomenklaturu hrvatskih lirskih antologija. Svakom lirskom stranicom i dramskom replikom propitkivao je Ivšić samu ideju tradicionalnog književnog predočavanja.
Oštro o suvremenicima
Odbijao je da se u književnom tekstu bilo što ilustrira pa je radikalno odbacio podčinjenost vlastitog teksta stvarnosti. Uz drame i poeziju bitan su dio Ivšićevog književnog opusa polemike, ali i razgovori što ih je vodio s raznim sugovornicima, a u kojima je doticao i pitanja vlastite biografije te iznosio vrlo oštre stavove o suvremenicima. Kad u 70-im i 80-im govori o stanju društvene svijesti u ratnoj i poratnoj Hrvatskoj, čini to sa sviješću totalnog svjedoka, onoga koji je prihvatio govoriti iz varljive pozicije povijesnog fosila, a ustvari iz vizure čovjeka koji je bolje od suvremenika svjedočio da je konfrontacija jedina ispravna književna i društvena strategija.
Ivšić je svojim životom pokazao da je književnost prostor visokog rizika i da ni u kojem slučaju nije domena policijski ili partijski zajamčene sigurnosti.
Dok kritizira politikantstvo i lažni nadrealizam Krležinog prijatelja Marka Ristića, najživlji je glas hrvatske moderne kritičnosti i antikomunizma, a dok za Krležu u svojim poznim godinama govori da je najveća tragedija koja nam se mogla u književnosti dogoditi, nije samo provokativan nego duboko istinit svjedok vremena koje zbog njegovih svjedočenja i konfrontacija nije otišlo u nepovrat, kako mu se zove najvažnija prozna knjiga. Bio je nasljednik bosonogog Matoša i buntovnog Kamova pa je logično što je s nepogrešivošću seizmičkog uređaja odbijao sve ideološke poruke. Nije slučajno što se važan časopis najmlađih pisaca, kad je pokrenut ranih osamdesetih godina, a koji se zalagao za raskidanje posljednjih karika socijalističkog totalitarizma, nazvao Gordogan po junaku Ivšićeve najpoznatije i najopasnije drame.
U mitskom francuskom Galimardu objavili su Ivšićeva djela u tri izvrsno opremljene knjige pa je u ovom trenutku od svih hrvatskih pisaca druge polovice 20. stoljeća najbolje opremljen za budućnost.
Osuda tiranije u ruhu bajke
Ivšićev “Kralj Gordogan” u svoje vrijeme nije mogao biti izveden ni na jednoj hrvatskoj pozornici. Družina mladih u kojoj je tada djelovao nije s tim tekstom mogla riskirati političke progone. “Kralj Gordogan” u istoj teksturi najavljuje i poratni antiteatar, i teatar apsurda i okrutnosti. Poetska drama o tiraninu imala je 1943. prestvaran društveni okvir, priča o kralju koji ubija sve svoje podanike lako se prepoznavala u stvarnosti. Aktualnost drame i vječnost njezinih poruka ponovila se na hrvatskoj praizvedbi 1979., dvije godine prije Titove smrti. U posljednjoj sceni kralj ostaje sam na pozornici. Tad kad je već ubio sve podanike pa počinje kidati “glave” i stablima nitko ne može ne prepoznati koncentrat balkanskih satrapa. Osudu tiranija Ivšić je u ruhu bajke ostvario čarobnim jezikom stvarajući jednu od najljepših scenskih priča o posljednjem čovjeku.