IN MEMORIAM

ODLAZAK VELIKE KNJIŽEVNICE VESNE KRMPOTIĆ Indiju je uvela u hrvatsku javnost, a “Brdom iznad oblaka” ganula mase

Marko Todorov / CROPIX

 

Vesna Krmpotić, spisateljica, pjesnikinja, prevoditeljica, preminula je jučer u 87. godini života. Rođenjem Dubrovkinja, zagrebačka studentica, veliki je dio života provela na relaciji Zagreb - Beograd.

Iza sebe ostavlja obiman književni opus, više od stotinu naslova - zbirke poezije, knjige proze, pisala je i esejistiku, radio drame, pripovijetke, romane, napravila je antologije indijskih književnosti i stare egipatske književnosti, zatim tematske antologije duhovne provenijencije, prevodila je Vatsyayana, Erskinea, Caldwella, Steinbecka, Tagorea.

Nagrađena je, među ostalim, Godišnjom nagradom Vladimir Nazor 1975., Nagradom Vladimir Nazor za životno djelo 1999., Nagradom HAZU za književnost 2006. za zbirku pjesama “108×108”, zatim Odlikovanjem za zasluge u kulturi 2008., te 2013. Nagradom Tin Ujević za doprinos hrvatskom pjesništvu.

Pisanje za vožnjom

Najpoznatije joj je djelo “Brdo iznad oblaka”, za koje je dobila više priznanja. Ta knjiga je posveta njezinu sinu Igoru koji je s četiri godine obolio od leukemije. Dok se u Americi borila za njegov život upoznala je učenje Sai Babe, koje je kasnije bitno utjecalo na njezino razumijevanje svijeta i pisanje. “Brdo iznad oblaka” sadrži elemente pripovijesti, eseja, povremeno i putopisa, no to je ponajprije dnevnik, neka vrsta duhovne autobiografije.

Vesna Krmpotić autorica je, među ostalim, i najveće pjesničke zbirke u svjetskoj književnosti “108 x 108” koja sadrži 108 zasebnih cjelina, svaka od njih ima isto toliko pjesama na 3000 stranica.

“U jednom periodu pisala sam ludo brzo. Kao da mi netko diktira. Sjednem, recimo, u autobus za Zagreb i, za vrijeme vožnje, napišem 480 pjesama, kojima ne treba nikakav ispravak. I to je tako bilo svaki put. Pa u avionu, u vlaku. Osjećala sam se kao olovka u nečijoj ruci. Tom brzinom pisane pjesme su se skupljale, sve dok u devet godina, prema Guinnessu, nije napisana najveća knjiga poezije na svijetu, a koja sadrži 11.664 pjesme”, ispričala je 2015. u razgovoru za Globus.

Društvo hrvatskih književnika 2008. ju je nominiralo za Nobelovu nagradu za književnost.

U New Delhiju je diplomirala bengalski jezik, u Zagrebu, prije toga, engleski i psihologiju.

Početkom 1960-ih radila je kao urednica na Radio Zagrebu, potom je bila urednica u Prosvjeti i Globusu, zatim u Redakciji kulture Radio Beograda.

Poslom, ali i kao supruga diplomata, dulje je vrijeme provela u Egiptu, Sjedinjenim Američkim Državama, Gani.

U Indiju se, nakon prvog odlaska, početkom 1960-ih, kad je tamo provela dvije godine, vraćala često.

O susretu s Indijom u mladosti, u razgovoru za Globus je kazala: “Bila sam željna upoznati taj svijet za koji sam mislila da mu pripadam. Kad sam čitala Tagorea, osjetila sam da je u tome nešto što imam u sebi i to sam u Indiju išla potražiti. Katolička crkva je u ime vjere, u ime najveće ljubavi, kroz povijest činila zločine.

Kad sam to kao veoma mlada shvatila, smatrala sam da se nikad nisu pokajali kako treba. Odgajana sam katolički, moji su katolici i jako sam voljela tu katedralu u Zagrebu. Željela sam odbaciti te laži. Najvažnije što sam naučila u Indiji jest da je sve što tražimo izvan nas prisutno u nama, uključujući i ono najviše što zovemo Bog.”

Velika inspiracija

Veličinom opusa, ali i njezinim statusom kod publike i među strukom, Vesna Krmpotić zauzimala je posebno mjesto na književnoj sceni. O tome svjedoče nagrade koje je dobila, ali i velika čitanost. Jedan od posljednjih naslova koji je objavila bio je “Portret majke Indije”, poetska monografija koja je njezin sažetak brojnih iskustava i znanja što ih je skupljala u Indiji, zemlji s kojom se osjećala osobito povezanom. Indija joj je s njezinim učenjima i ljudima, ali i poviješću, kulturom, filozofijom i načinom života bila neiscrpna inspiracija.

Vjera u važnost književnosti i predanost pisanju

Zdravko Zima

pisac i kritičar

Baš se nalazim u njezinom rodnom gradu. U najnovije doba hrvatska književnost dala je dvije velike Vesne, Vesnu Parun i Vesnu Krmpotić. Obje su rođene u mediteranskom dijelu naše zemlje, taj su mediteranski dio ukomponirale u svoj opus i dale mu univerzalnu notu. Poznavao sam ju četrdeset, pedeset godina. Čini mi se da u poslijednje vrijeme samo umiru ljudi koji su mi bliski, prvo Fabrio, sada i ona. Bila joj je bliska indijska kultura. Bila je kakvi su i svi veliki ljudi, jednostavna.

 

Drago Glamuzina

pisac i urednik

Samo nekoliko dana nakon Nedjeljka Fabria, napustila nas je i Vesna Krmpotić, jedna od naših najznačajnijih književnica, koja je za svoja djela dobila sve nagrade koje se u Hrvatskoj mogu dobiti. Riječ je o velikom gubitku za hrvatsku književnost, ali kao i kod Fabrija, još važnije od nagrada su njena vjera u važnost književnosti i predanost pisanju - što je osobina koja polako nestaje u ovom rezigniranom svijetu koji sve više ostaje bez ikakvog orijentira - te njene knjige koje će, usprkos svemu, još godinama mnogima biti važan duhovni orijentir.

 

Izdvajamo