Marko Pogačar (1984) - ako netko to još nije shvatio - jedan je od najvažnijih hrvatskih umjetnika u kategoriji do tridesete godine života, ali i šire. Cijenjeni i prevođeni pjesnik, kritičar, esejist, publicist, koji će skromno reći kako je njegova prva zbirka priča tek “učenje proze”, objavio je knjigu koja u kontekstu domaće prozne produkcije “strši” na sve moguće načine.
Angažman čitatelja
U usporedbi s nekim drugim pjesnicima koji su se odlučili na sličan transfer, Pogačar više nego dobro razumije drugi, prozni medij u koji se upustio i u njemu gradi svoje originalne, izbrušene priče, daleko od bilo kakve igre na sigurno koja bi ga odvela u poznate i popularne tematske i stilske vode, kakvima se puni domaća prozna produkcija. Pogačarove su priče jedinstvene iz barem nekoliko razloga; prvi je od njih svakako taj što od čitatelja očekuju aktivno sudjelovanje koje podrazumijeva izvjestan trud jer “rješenja” ovih priča nisu ponuđena niti jednoznačna. U skladu s naslovom zbirke, priče su to pune “teških boja”, nagovještaja zla, slutnji, sveopćeg crnila i beznađa, s naglaskom na pomno građenoj atmosferi, teškoj i sugestivnoj. “Bog neće pomoći” zbirka je koja bilježi apokaliptične (ili postapokaliptične) krajolike i prostore, ogoljene pustoši koje ipak nisu bezvremenske već se u njima iščitavaju neka konkretna vremena i njihove reference, vremena zbog i nakon kojih je jasno kako spasa (i Boga) više nema. Likovi Pogačarevih priča neobični su, iščašeni i ponekad bizarni, poput čovjeka koji je žvakao i gutao mrak, onoga koji je stajao na puževe ili pak jedne dunje koja iz svoje perspektive opisuje sobu. Naglašene ponavljanjem motiva i simbolike ptica, priče su to iz kojih je jasno kako slutnje lošega i slutnje kraja nisu tek pomodni izleti u crnilo (likova, pripovjedača, priča u cjelini) već nedvojbeno konstatiranje stanja u kojem je već sve gotovo, umrlo ili samo što nije. Čak i kad govori o ljubavi, Pogačar to čini u zaglavljenom liftu, izbjegavajući ili barem jasno nazivajući klišeje - klišejima.
Rafiniran jezik
Odlično izvedeni zaokreti i kombinatorika pripovjednih perspektiva, spori i depresivno ponavljajući ritam kako samih rečenica tako i priča u cjelini, rafiniran i pažljivo korišten jezik, sve su to odlike zrelog i majstorski izvedenog pripovjednog stila Marka Pogačara.
“Bog neće pomoći” knjiga je nakon koje je teško ostati ravnodušan, no apokaliptična pustoš njegovog proznog krajolika nije odbojna, niti je njegova primarna funkcija zastrašujuća, pa čitatelj ovu knjigu ne napušta u bijegu i sa strahom.
Dapače, ako je tome dorastao, jedina mu je želja vratiti se pričama još jednom, kao utočištu pred pustim krajolicima današnjega svijeta.
plus 5 pitanja:
Pisanje poezije i dalje jest moja primarna aktivnost
Kakva su iskustva prelaska iz poezije u prozu, ipak se radi o dva posve drukčija medija?
Iskustva su, kao i svi obredi prijelaza, stresna. U procesu sam shvatio da uopće ne znam pisati prozu, da iskustvo poezije, esejistike i ostalog uopće nije pomoglo, možda upravo obrnuto. Nadam se da je ova knjiga barem neka “mala diploma” mog učenja, položen ispit. Ovaj prijelaz, uostalom, definitivno nije konačan. Završavam i pjesničku knjigu; poezija je moja primarna aktivnost.
U vašim je pričama mnogo toga ostavljeno čitatelju koji ih treba “znati” pročitati. Vjerujete da još uvijek ima dovoljno takvih?
Naravno da ih ima. Doduše premalo, no to ima malo veze s literaturom. Mnogo više sa sistemom koji zatupljivanje i trivijalizaciju podržava, jednim duboko neegalitarnim sistemom.
Zašto u pričama ima toliko ptica?
Lijepe su, a osim toga još su jedan sjajan primjer malograđanskog narativa o slobodi kao nečem samorazumljivom i urođenom. U praksi se za svaku slobodu potrebno boriti, ona nije na nebu niti odande dolazi.
Posljednje tri priče su povezane i na neki način dio za sebe. Koja je njihova “funkcija” za zbirku u cjelini?
One donose neku vrstu u “bezvremenu budućnost” projiciranog apendiksa. Distopijskog i totalitarnog u svakom slučaju, no politike u koje smo uronjeni ne vode drugdje.
Priče nisu realističke, premda su uronjene u konkretna vremena i neki se likovi zovu Johnny ili Šeks. Kako bi opisali svoju proznu poetičku matricu?
Jasno da se ne radi o nekom (neo)realističkom prosedeu, stalno mu se, dosta heterogenim zbirom postupaka, izmiče tlo pod nogama. Ali priče su ukorijenjene u sasvim određen prostor i vrijeme, bave se nekim sasvim akutnim problemima.
Suho-realistička tehnika me baš i ne zanima, a kod nas su određene teme, pogotovo one s političkim nabojem, u posljednje vrijeme bile gotovo rezervirane za nju. Htio sam proširiti ovaj obzor; otpor, pa i kroz literaturu, nužno je potreban.