Priču o sedamnaestogodišnjoj Mirti Stantić moglo bi se početi na nekoliko posve različitih načina koji bi se ticali njezinih mnogobrojnih interesa, aktivnosti i uspjeha, a nijedan ne bi bio pogrešan. No, možda je najslikovitiji upravo najsvježiji primjer. Kada sam joj poslala mail s najavom teksta koji ću o njoj pisati, a povod je roman “Slobodni pad”, koji je ovoga ljeta objavljen u uglednoj Algoritmovoj biblioteci, zamolila sam je da mi, ako ga ima, pošalje svoj CV.
Ljekovito djelovanje
U odgovoru - koji je stigao “s vremenskom razlikom”, jer Mirta je ove godine u Bostonu s bratom Ljudevitom, sestrom Vedranom i mamom Anitom, koja je na Fulbrightovoj stipendiji - bio je CV na dvije stranice s podacima koji bi postidjeli mnoge dvostruko starije od nje, uz rečenicu: “Engleska varijanta je možda malo jače strukturirana, ali mislim da je i ova prilično pregledna”. Jednostavno, takva je Mirta.
Super odlikašica zagrebačkog MIOC-a, glazbene škole, sudionica u istraživačkim projektima iz biologije i povijesti, natjecanjima iz matematike, skijanja, košarke, logičkim natjecanjima, finalistica međunarodnog znanstvenog Millennium Youth Campa u Finskoj, stipendistica Grada Zagreba za darovite učenike... Da, i pobjednica VIP-ovog natječaja za najuspješniju tinejdžericu 2010. godine! Nedavno se svemu tome pridružio i roman “Kako smo odrastali: Slobodni pad” koji je, također, napisan tako da bi se mogli postidjeti i oni dvostruko stariji od nje.
Roman je to koji se bavi životom grupice tinejdžera dok prelaze u srednju školu i sve jačeg suočavanja sa “stvarnim životom”. Za razliku od romana “odraslih” autora koji se hvataju iste tematike, Mirtini su likovi “obični” zagrebački mladi.
Lorna, Tamara, Filip, Ivan i Juraj tinejdžeri su koje muči kako sms poruku strpati u 160 znakova i kako što bolje provesti ljetne praznike, ali se suočavaju i s novim školskim situacijama, zaljubljenošću, ostvarivanjem vlastitih snova, uspjesima u baletu, rukometu, glazbi, pisanju. Oni grade svoj identitet između koordinata prijatelji-obitelj-škola-izvanškolske aktivnosti-slobodno vrijeme. Prolaze uspone i padove, ali cijeli “Slobodni pad”, kao i njegova autorica, zrači pozitivnom energijom zbog koje bi ga odmah, i bez puno administrativnih koprcanja, trebalo uvrstiti u školsku lektiru jer je njegovo djelovanje gotovo ljekovito.
Bez starmalosti
Istovremeno, to je dobro ispripovijedana priča građena od zanimljivih, autentičnih i odlično povezanih fragmenata koji svjedoče kako “život nije sladoled sa šlagom”, ali svatko svojom upornošću, trudom i velikom podrškom prijatelja barem nakratko može svome životu dodati taj slatki preljev. Mirtini likovi nemaju veze s literarno već “isfuranim” produktima vremena koji žive u disfunkcionalnim obiteljima i prepušteni su sebi i ulici. No u “Slobodnom padu” nema ni starmalosti ni pripovjedačkog dociranja. Pisan je kao isječak stvarnosti s jednom, začuđujuće “odraslom”, tezom: treba shvatiti da se život zapravo “vrti oko malih veselja”.
- Od prijatelja zasad još nisam čula negativne kritike - kaže Mirta. - S poznanicima nikad ne znam govore li da im se knjiga sviđa da me ne bi uvrijedili, ali s prijateljima znam da su iskreni. Dobar komentar koji sam dobila bio je: “Mirta vrišti iz knjige!!!”
Uživancija na Harvardu
Mirta Stantić trenutno ide u Somerville High School, a na Harvardu sluša kolegij za naše navike začudnog naslova “Psychology; Creativity, Geniuses, Madmen and Harvard students”. - Odabrala sam ga intuitivno - objašnjava Mirta. - Onim osjećajem za stvari koje su istovremeno i zabavne i zahtjevne - dakle, po mojoj mjeri. - Nakon ove godine morat će donijeti i veliku odluku, gdje se upisati na studij, no čini se da je odgovor prilično izvjestan.
- Pitam se hoću li ikada prestati objašnjavati ljudima doma koliko je ovaj sistem okrenutiji ljudima kao pojedincima, koji osjećaju i razmišljaju i koji sa 17 ne znaju čemu će posvetiti život. To mi se čini pravednijim od onoga što me čeka doma ako se vratim. Vjerujem da je obrazovanje u Americi trenutno nemjerljivo bolje nego u Hrvatskoj i mislim da je životna prilika pokušati ga uhvatiti, a je li elitistički Harvard moja najbolje opcija... vrijeme će suditi. Hrvatska mi sama po sebi ne nedostaje onako kako sam mislila da hoće. Zasad. Nedostaje mi tata i ostatak obitelji. Nedostaju mi neki mali rituali i to da usred noći dobijem neku glupu sms poruku koja me nasmije. Ipak, nije tužno. Smijemo se svakog dana, učeći o drugima i drugačijima direktnije nego ikada dosad. Što god odabrala, Mirta Stantić posve sigurno ima mnoštvo materijala za novi roman. U književnu je punoljetnost stigla puno ranije nego u pravu.