U svega nekoliko mjeseci dva su domaća izdavača izdala prijevode do jučer u nas neobjavljivana austrijskog autora Roberta Seethalera. Željka Gorički prevela je “Čitav jedan život” (OceanMore) i “Trafikanta” (Hena.com). Pamtim kako sam na otvorenju lanjskog Interlibera naletjela na urednicu u trećoj pak izdavačkoj kući koja je vrlo entuzijastično, u prvim minutama sajma, dotrčala kupiti “Čitav jedan život”. U šali je pitam hoće li sad i oni objaviti nešto Seethalerovo, a ona odvraća da je neprestano i od raznih ljudi slušala posljednjih tjedana o tom romanu, da joj je, eto, prvi na privatnoj listi kupovine knjiga po štandovima konkurencije. I nije bila jedina tih dana. Kako su godinu prije ljudi na štand OceanMora dolazili kupiti novog Novaka i Knausgaarda, sad su, jasno ipak u bitno manjem broju, pitali za nekoliko mjeseci star Seethalerov naslov. Ta obimom nevelika knjiga u Njemačkoj je prodana u 200.000 primjeraka, pretprošle godine bila je i u finalu Man Booker Internationala. Jednostavan dečko sa sela, Andreas Egger i njegov zapravo običan život u nedođiji Alpa, ta Eggerova jednostavnost postojanja, unatoč svemu što mu se zbiva, okrutnosti života usprkos, ima meditativni učinak na čitatelja.
Seethaler, po svemu što o njemu znam, samozatajan, introspektivan, introvertiran, ponešto sramežljiv čovjek koji stoga više voli glumiti na filmu negoli u kazalištu (gledali smo ga, primjerice, u Sorrentinovoj “Mladosti”), Seethaler scenarist i pisac, kaže da za njega biti pisac znači “biti u kontaktu s vlastitim osjećajima. Imati jasne misli, puno raditi”. Kako godine prolaze, piše sve više.
Zašto je Andreas Egger toliko blizak raznim ljudima? Gdje su se to u njemu pronašli? Je li vas se neka od čitateljskih reakcija posebno dojmila ili vas osobito iznenadila?
- Ne znam. Možda se u njemu očitava nešto od bliskosti koju osjećam prema svojim likovima. Ja ne pišem, kako se to kaže, “s distance”, već zaista proživljavam i osjećam svaki prizor. (Već i sama riječ “likovi” stvara mi neugodu…) Na raznim sam čitanjima više puta čuo da ljudi “Čitav jedan život” nazivaju knjigom utjehe. Jednostavnost životnih okolnosti - koliko god ih teškima učinio - kod mnogih je čitatelja pobudila čežnju. Dojmile su me se vrlo osobne i emocionalne reakcije čitatelja. Neke je to očigledno pogodilo ravno u srce i pošteno potreslo. A to je zapravo jedna vrlo jednostavna priča.
U oba vaša na hrvatski prevedena romana, “Čitav jedan život” i “Trafikant”, vizualna kulisa ili i bitan dio priče, dijelom je planina, Alpe. Što u vašem životu znače Alpe?
- Ja sam Austrijanac, nama planine nisu nepoznanica. Planine zadivljuju svojom ljepotom. Ali i tjeraju strah u kosti. Priča Andreasa Eggera mogla se međutim odigrati bilo gdje. Na moru. Na otoku. U pustinji. U središtu je čovjek, a ne krajolik.
Svaki je život, pogleda li se unazad, sastavljen od nekoliko bitnih trenutaka. Ima li neki, u vašem životu izuzetno bitan trenutak, koji biste mogli podijeliti s čitateljima? Neki trenutak koji je umnogome odredio vaš život …
- Nema jednog trenutka koji mi je obilježio ili promijenio život. No ima mnogo trenutaka koji zajedno sačinjavaju moj život. A svi prođu u času.
Kao dijete pohađali ste školu za slabovidne osobe. Zašto? Što je najbitnije što ste ponijeli iz tog iskustva?
- Bila je to škola za slijepe i slabovidne. Na svijet sam došao s urođenom očnom manom i nakon nekoliko operacija još i danas nosim leće (kod kuće naočale) zbog dioptrije minus 19. Ta me “slabovidnost” čini onime što jesam. U zamućenom svijetu stvaram vlastite slike. To je zasigurno i razlog zašto se nečemu moram zaista približiti ne bih li to uistinu shvatio.
Što vama znači pisanje? Uživate li u njemu više negoli u glumi?
Ne može se reći da uživam. Težak je to posao. Jednu po jednu riječ izvlačim iz srca. No više mi odgovara to nego gluma. Mogu se sakriti, iza pisaćeg stola i iza riječi. To je zapravo paradoksalno - jer istovremeno dok pišem mogu biti otvoreniji i iskreniji. Kao glumac prečesto se suočavam sa sramom i osjećam se razotkriveno, izloženo tuđim pogledima. Treba to izdržati.
Imate li književnih uzora i što Robert Seethaler najradije čita?
- Nemam uzora. Čitam svašta. Odnosno oduvijek sam čitao svašta. Od šund romana i stripova do Thomasa Manna. Kao dijete bih na zahodu od riječi do riječi čitao etikete na svim mogućim bočicama. Danas više ne čitam toliko, naporno je za oči.
Živite u Berlinu. Što taj grad čini mekom za umjetnike iz cijelog svijeta? Što to ima Berlin, a nema vaš Beč?
- Berlin je slobodniji, veći, otvoreniji, prljaviji, prijateljskiji, ružniji. Beč je ljepši i posebniji. Ponekad razmišljam o povratku. Ali samo ponekad.
Kako vam izgleda današnja Austrija iz berlinske perspektive, posebice činjenica da u austrijskoj vladi sjede ministri iz krajnje desne Slobodarske stranke?
- Slobodarska stranka Austrije. Alternativa za Njemačku. Le Pen. Geert Wilders. Mađarska. Poljska. Danska. I tako dalje - desnica posvuda divlja. Tužno je to, no ima svoje razloge. Politika koja se vodi posljednjih desetljeća, nepravednost sistema, suludi kapitalizam, društva kojima su želja za statusom i posjedovanjem najviša vrijednost, sve je to dovelo do svojevrsnog gubljenja smisla. Tamo gdje više ne možete pronaći smisao, naći ćete nezadovoljstvo i strah. I tada nastupaju populisti sa svojim priprostim slikama svijeta i neprijatelja. I još nešto što se Slobodarske stranke tiče: većina Austrijanaca oduvijek su potajno bili desničari. A sada to još mogu i jasno i glasno reći.
I u “Trafikantu” i u romanu “Čitav jedan život” tematizirate, među ostalim, 1930-te. Ćutite li u današnjim političkim vremenima ikakvu sličnost s tom Austrijom 1930-ih, kad je fašizam pokucao na vrata?
- Potrudite li se dovoljno, naći ćete sličnosti između bilo koja dva doba, naravno da postoje i ovdje. No ne bih pretjerivao. Nema smisla stalno se vraćati u prošlost. Živimo danas. Drugačije su to okolnosti, drugačije opasnosti, ali i drugačije mogućnosti i prilike.
Prema romanu “Trafikant” upravo se snima film, rade ga u austrijsko-njemačkoj koprodukciji. Kakav je vaš odnos prema ekranizaciji vaših romana, odnosno bilo kakvim naknadnim procesima, uključujući i prijevode? Koliko ste uključeni u njih?
- Snimanje filma je završilo. Mogao sam se možda više uključiti, napisati scenarij i tako dalje. No nisam želio. U nekom trenutku morate otpustiti. Napisao sam roman, film neka snimaju drugi. Isto vrijedi i za prijevode. Ionako ne mogu provjeriti jesu li prevoditelj ili prevoditeljica napravili dobar prijevod, moram dakle imati povjerenja i prepustiti im to.
Koji je vaš najveći strah i kako se s njime nosite?
- Ne želim se razboljeti, umrijeti u mukama i bolu. Želio bih umrijeti brzo i da ne budem toga svjestan. Ne želim da se što dogodi mom sinu i općenito onima koje volim. Kako se nosim s tim strahovima? Ne razmišljam o njima.
Uskoro vam izlazi novi roman. Kako biste ga u jednoj rečenici predstavili čitateljima?
- Umrli u jednome malenom gradiću dobiju posljednju priliku obratiti se živima iz zagrobnog života i podijeliti s njima suštinu svojih života.
prevela Željka Gorički
