Na sam Božić preminuo je u Parizu hrvatski pisac Radovan Ivšić (r. 22. lipnja 1921), sin znamenitog sveučilišnog profesora i jezikoslovca Stjepana. O tome je javnost obavijestila njegova supruga Annie Le Brun, francuska spisateljica. Pisac je, obznanila je Le Brun, koju je opisivao kao svog dobrog anđela, odabrao Pariz za svoje posljednje počivalište, pa će tamo biti i sahranjen u najužem krugu obitelji, na staru godinu, 31. prosinca.
Otišao je pjesnik koji je u pjesmi "Koraci smrti" zapisao: "u vjetar - u vjetar je ptica odlistala". U vjetar, u vjetar je Ivšić - odlistao, a s "pticom" je dijelio čežnju za slobodnim letom, nezavisnim od svih ideologija i moćnika. Za njim ostaje opus od 13 naslova objavljenih na hrvatskom - uključivo "Izabrana djela" u Pet stoljeća hrvatske književnosti (1985) - te 12 naslova objavljenih na francuskom u Francuskoj, što uključuje, primjerice, prijevod drame "Kralj Gordogan", kao i njegove pjesme odnosno drame otisnute kod Gallimarda. Ivšić, dakle, nastavlja živjeti usporednim životom na dva jezika kojima je pisao.
(Leksikografi kažu da su mu najvažnija pjesnička djela: Narcis (1942), Tanke (1954), Mavena (1960, 1972), Autour ou dedans (1974), Crno (1974), i Bunar u kuli (1981). Uveo je nadrealizam "u njegovu punom značenju", pa je tako poema "Narcis" "pravo remek-djelo hrvatskog modernističkog pisanja". Nadrealističke su mu i drame, kažu, Daha (1941), Kralj Gordogan (1943), Sunčani grad (1911-45), Snjeguljica (1948). Napominju da je radio kao leksikograf-suradnik Laroussea, te surađivao u nadrealističkoj ediciji Editions Maintenant.)
Otišao je pjesnik, dramatičar, esejist i prevodilac, član Društva hrvatskih književnika od 1953. i jedan od onih koji su osnivali Društvo prevodilaca Hrvatske. Prevodio je s francuskog (Anouilh, Marivaux, Moliere, Rousseau, Sartre itd.), ali i s ruskog (Čehov). Završio je Klasičnu gimanaziju i Filozofski fakultet u Zagrebu, no pripadao je naraštaju koji je obilježio Drugi svjetski rat. Njegova poema "Narcis" (1942) bila je zaplijenjena u NDH. Pripadao je Družini mladih koju je 1939. utemeljio pokojni redatelj Vlado Habunek pri Francuskom institutu u Zagrebu. U takvom, antifašističkom okruženju napisao je 1943. dramu "Kralj Gordogan", koja je na hrvatskom prvi put izvedena 1979. u Teatru ITD u Habunekovoj režiji, s Božidarom Alićem u naslovnoj ulozi.
Uspjeh "Kralja Gordogana", ali i zauzimanje generacije kazalištaraca na čelu s Brankom Matanom, koja je svoj časopis nazvala po Ivšićevu junaku - "Gordogan", pridonijela je recepciji Ivšića prvenstveno kao dramskog autora. Veliki autor u najboljim godinama predstavljao se kao - otkriće, što dovoljno govori o njegovu nezahvalnom položaju unutar hrvatske književnosti. Međutim, važnost "Narcisa" praktično se zaobilazila do 2007. kada ga je Stamać pretiskao u integralnoj verziji u svojoj "Antologiji hrvatskoga pjesništva". Time Ivšić, poslije Antuna Branka Šimića a prije Slamniga i Severa, zauzima prevratničko mjesto u hrvatskom pjesništvu, mjesto s kojeg se križaju različiti putevi.
Otišao je pisac čiju smo rečenicu: "Nikada se ne odreci snova", i parafrazu "Mi jesmo naši snovi" pamtili godinama. Upoznao sam ga prije dvije godine u Zagrebu. Već sama oznaka nadrealizma, koja mu se gotovo automatski pridaje, stvarala je očekivanje "nadrealne" osobe. Naprotiv, bila je riječ o staloženoj osobi koja je mudro komentirala kako hrvatske tako i francuske umjetničke i političke prilike. Većina domaćih izvora, usput, navodi da Ivšić 50-ih "odlazi" u Pariz i "postaje član Bretonove nadrealističke družine", a neki spominju da se za put odlučio na poziv spomenutog francuskog pisca.
Povod susretu u svibnju 2007. bio je prijevod zbirke pjesama "Sasvim blizu, nomadi" Annie Le Brun, prijevod koji je Ivšić supotpisao s Dragutinom Dumančićem. "Kada prevodim na hrvatski pročitam prvo Broz-Ivekovićev rječnik", kazao je pisac Ivšić za večerom u jednom zagrebačkom restoranu. A na izravno pitanje potvrdio je kako se koristi i "prvim izdanjem Ivana Belostenca". Svakoga je, razumije se, intrigiralo pitanje: "Na kome jeziku mislite?". A on je odgovarao: "Ne znam na kome jeziku mislim, ali znam da kad brojim novac (mislim): jedan, dva, tri itd."
Za razliku od đačke predodžbe o nadrealistu, Ivšić je bio itekako upućen u političke prilike. U završnom krugu francuskih predsjedničkih izbora suzdržao se od glasanja, zato što mu ni jedan od dvojice kandidata nije bio po volji. Saznalo se, tijekom večere, da je pobijedio Sarkozy. O prilikama u Hrvatskoj nije imao idealno mišljenje. "Morate biti Hrvat. A kome ja moram dokazivati da sam Hrvat?", pitao se glasno. Sasvim usput spomenuo je "koliku je štetu napravio Tuđman izjavom da mu žena nije ni Židovka ni Srpkinja".
Otišao je umjetnik Ivšić koji nije pisao bilješke "zbog straha od policije", i koji je kazao da "ne misli pisati memoare". Više nitko ne može objasniti njegovu izjavu: "Narcis ne bi bio zabranjen da Krleža tako nije htio". O zbunjujućem odnosu ove dvojice pisaca može se samo nagađati. U svakom slučaju "nadrealist" je vidio u "komunistu" moćnika koji mu nije bio sklon. Isto tako, tko bi mogao govoriti o diplomatu Šegedinu koji 1956. nije želio slušati "Gordogana" na francuskom radiju u Parizu, zato da ne bi morao pisati izvješće svom Ministarsvu u Beogradu? Ostaje nada da je Ivšić, možda, ostavio bilješke o svemu tome svom "dobrom anđelu".
Parafrazom jednog naslova Ivšićeve supruge Le Brun, može se reći: odlazi "gromada Ivšić". A kad se s nje maknu sve etikete, umjetničke i političke, može započeti novo čitanje koje Ivšićev opus zaslužuje i - očekuje.