IVAN LUPIĆ

OTKRIĆE HRVATSKOG ZNANSTVENIKA 'Kako sam pronašao knjigu Hanibala Lucića od koje se dosad znalo za samo šest soneta'

Linda A. Cicero / Stanford News

Lijevo: naslovnica Lucićevih Skladanja (Venecija: Francesco Marcolini, 1556); desno: naslovnica Lucićevih Soneta (Venecija: Francesco Marcolini, 1556)

Profesor na anglistici uglednog američkog sveučilišta govori o dosad nepoznatom izdanju velikog renesansnog pjesnika

Donedavno se znalo za samo jednu knjigu Hanibala Lucića, “Skladanja izvrsnih pisan razlicih“; o svome ju je trošku u Mlecima dao tiskati pjesnikov sin Antun 1556., tri godine nakon što je jedan od vodećih pjesnika hrvatske renesanse i jedan od ponajboljih hrvatskih renesansnih liričara preminuo.

Ivan Lupić, profesor na Odsjeku za anglistiku američkog Sveučilišta Stanford, istražujući renesansne rukopise i tiskana djela nedavno je otkrio da je 1556. u Mlecima izdana još jedna Lucićeva knjiga.

O kakvoj se knjizi radi?

- Riječ je o Lucićevu pjesništvu na talijanskom jeziku, a tiskao ga je Francesco Marcolini, isti tiskar ispod čije su preše izišla i Lucićeva hrvatska “Skladanja”. Knjiga nosi naslov “Sonetti di messer Anibal Lucio Lesignano, scritti a diversi”, odnosno u prijevodu “Soneti gospodina Hanibala Lucića Hvaranina, upućeni raznim osobama”. Uistinu, uglavnom je riječ o sonetima, a oni su upućeni mletačkim političkim dužnosnicima te Lucićevim književnim prijateljima, uz nekoliko pjesama posvećenih drugim temama. Poznato je da je u 16. st. pjesništvo obavljalo niz društvenih funkcija, pa stoga nije neobično da u ovoj zbirci nalazimo izmiješane različite vrste pjesama, uključujući i nekoliko ljubavnih. Izmiješanost je vjerojatno bila ne samo tematske nego i jezične naravi.

Budući da je obje Lucićeve knjige tiskao Marcolini, moja je pretpostavka da je Antun Lucić nakon očeve smrti odvojio pjesništvo na talijanskom jeziku od pjesništva na hrvatskome te odlučio objaviti dvije samostalne zbirke pjesama umjesto jedne jezično izmiješane. Jedina tiskana knjiga Lucićeva slavnog suvremenika Petra Hektorovića, objavljena u Mlecima 1568. godine pod naslovom “Ribanje i ribarsko prigovaranje i razlike stvari ine”, sadrži Hektorovićevo stvaralaštvo na hrvatskom, latinskom i talijanskom jeziku. Mnogojezičnost je bila svakodnevica dalmatinske kulture 16. st., samo tu činjenicu suvremena književna znanost sustavno zanemaruje jer je gotovo isključivo utemeljena na jednonacionalnom, a onda i jednojezičnom principu.

Kako je došlo do vašeg otkrića?

- Iako sam prije svega anglist i većinu svog profesionalnog rada posvećujem engleskoj renesansnoj književnosti, osobito djelima Williama Shakespearea, još od studentskih dana zanimam se za renesansnu književnost u njezinoj nadnacionalnoj dimenziji (moj drugi predmet bio je kroatistika). Do mog otkrića Lucićeve knjige talijanskog pjesništva došlo je zato što su moja istraživanja fundamentalnog tipa i širokog raspona: u njima se ništa ne uzima na vjeru, a prethodnicima se pristupa ne toliko sa strahopoštovanjem koliko sa znakom pitanja. Mnogo toga što su prethodne generacije napisale o hrvatskoj književnoj baštini nove generacije prihvaćaju bez provjere. Mnogi će hvaliti Ivana Kukuljevića Sakcinskog, Vatroslava Jagića ili Milana Rešetara, ali rijetki će prevrnuti sve što su prevrnuli Kukuljević, Jagić i Rešetar kako bi provjerili jesu li njihove spoznaje ispravne.

Na primjer, da je samo prevrnuto ono što je iza sebe ostavio Kukuljević, najstariji od trojice spomenutih, došlo bi se već davno do otkrića Lucićeve talijanske zbirke. Među neobjavljenim Kukuljevićevim pismima nalazi se nekoliko pisama koja je on godine 1858. i 1859. izmijenio s Giuseppeom Valentinellijem, knjižničarom biblioteke Marciana u Veneciji, a iz kojih je jasno da je Kukuljević znao da se u toj biblioteci čuva fragment tiskanog izdanja Lucićevih “Soneta”. Kukuljević je čak naručio i prijepis tog fragmenta, koji se sastoji od šest soneta, a prijepis je kao dio njegove knjižnice dospio u Arhiv Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, gdje se i danas čuva.

Taj je prijepis oduvijek bio poznat proučavateljima Lucićeva djela, ali oni nisu shvatili da je riječ o prijepisu iz tiskanog izdanja. Meni je, naprotiv, prijepis poslužio kao prvi korak u potrazi za preživjelim primjercima Lucićeve knjige. Dosad sam našao dva potpuna primjerka, jedan u knjižnici Beinecke na Sveučilištu Yale te jedan u Sveučilišnoj knjižnici Pavia. Time sam hrvatskoj kulturnoj povijesti vratio knjigu od koje se dosad znalo za samo šest soneta, a uopće se nije znalo da je knjiga tiskana.

Što taj novi naslov znači za iščitavanje Lucića?

- Iako je Lucićevih šest talijanskih soneta bilo poznato još otkad su 1874. godine tiskani u seriji Stari pisci hrvatski, oni su uglavnom zaobilaženi u širokom luku. Razlozi su dijelom i političke naravi. Naime, u šest dosad poznatih soneta Lucić je prvenstveno hvalitelj mletačke vlasti u Dalmaciji i njezinih dužnosnika na otoku Hvaru. Već se Franjo Rački snebivao nad Lucićevim oduševljenim hvalospjevima tumačeći ih kao izraz borbe hvarskoga plemstva protiv uzjogunjenih pučana. Utjecati se Mlečićima značilo je, prema Račkome, zaštititi se od buni sklonih pučana. No Lucićevo veličanje vrlina mletačkih dužnosnika, često umotano u kompleksnu mitološku ili povijesnu aluziju, na mjestima je toliko pretjerano da postaje nevjerojatno. Tu pretjeranost, osobito kad se ona usporedi s umjerenijim i suzdržanijim tonom u ostalim, dosad nepoznatim pjesmama iz ove zbirke, moguće je tumačiti različito.

Uistinu je moguće da je Lucić ljubio Mlečane pa da je tu svoju ljubav iskreno izražavao u pjesničkoj hiperboli. No kao što ljubavnim pjesništvom ovog razdoblja ravna konvencija, tako i pohvalno političko pjesništvo ima svoje zakone i očekivanja. U takvim se pjesmama ne vidi nužno što je Lucić mislio o tuđinskim vlastodršcima nego na koji je način sebe dokazivao kao pjesnika slaveći njihovu političku veličinu. U tom dokazivanju volio je Lucić sam sebe barem onoliko koliko je volio i one o kojima je pjevao. Na primjer, on jednim te istim sonetom, uz neznatne izmjene, hvali dvije različite osobe; u jednom je slučaju to u Lucićevo ime činio Hvar kao govornik pjesme, u drugom pak čitava Dalmacija.

I tim se pjesničkim postupkom - uvođenjem političkih jedinica koje se zapravo obraćaju svojim upraviteljima - Lucić donekle odmiče od svoga predmeta hvale i izmiče našim pokušajima da ustanovimo što je on uistinu mislio kad je pisao ovu vrstu pjesništva. Neki drugi soneti u zbirci navode na pomisao da je Lucić ponekad bio službeni pjesnik Hvara te da njegove pjesme izražavaju službeno stajalište hvarskoga plemstva. Drugim riječima, Lucićevi politički obojeni soneti vjerojatno su bili dio javnog političkog rituala koji je u ranonovovjekovlju uključivao pjesništvo kao jednu od važnih sastavnica.

No, Lucić se nije ograničavao isključivo na političke teme?

- Njegove su pjesme raznovrsnog sadržaja te predstavljaju vrijedan izvor podataka o književnim vezama u Dalmaciji šesnaestog stoljeća. Iz njih saznajemo, između ostaloga, da je među Lucićevim književnim poznanicima bila i Orsola Tetrica (Uršula Tetrico ili Detrico), vjerojatno zadarska plemkinja. Njezino nam stvaralaštvo dosad nije uopće bilo poznato, a razlog je vjerojatno njezina skromnost. Lucić nju, naime, u svom sonetu nagovara da svoje pisanje ne skriva od svijeta. Sada kada poznajemo njezino ime, možda ćemo u budućnosti nešto od njezina rada ipak negdje pronaći i tako obogatiti našu inače vrlo oskudnu povijest ženskog pisma u renesansi.

Dok se jednim sonetom potvrđuju Lucićeve književne veze sa Splitom, u njegovoj zbirci najviše prostora zauzimaju kotorski pjesnici: uz imena koja su nam dosad bila poznata (Juraj Bizanti, Ludovik Paskalić, Vicko Buća) javljaju se i neka nova imena (Aleksandar Bizanti, čija je jedna pjesma uključena u Lucićevu zbirku, te Marin Grubonja). Lucić eksplicitno hvali Kotor kao vodeće pjesničko mjesto “pod našim nebom” (nel nostro clima). Ako je suditi prema broju pjesama, najprisniji odnos gajio je Lucić s Ludovikom Paskalićem. Zanimljivo je da u čitavoj Lucićevoj zbirci nema nijedne pjesme upućene nekom književnom imenu Dubrovačke Republike.

Pripremate i hrvatsko izdanje, prijevod novootkrivene knjige. Kad mislite da bi to moglo biti objavljeno?

- U suradnji s izdavačkom kućom AGM pripremam izdanje talijanskog teksta, prijevod na hrvatski jezik te uvodnu studiju u kojoj se podrobnije raspravlja o Lucićevu pjesničkom stvaralaštvu, kako na talijanskom tako i na hrvatskom jeziku. Knjiga bi trebala biti objavljena na proljeće. Oni koji su nestrpljivi mogu o ovom otkriću više čitati u ogledu koji sam na engleskom jeziku objavio u zadnjem broju znanstvenog časopisa Colloquia Maruliana. U sljedećem broju istog časopisa izaći će moj ogled o Petru Hektoroviću s novim spoznajama o ranim djelima tog hvarskog književnog velikana i Lucićeva suvremenika.


Besplatno se prijavite na portala Jutarnji.hr

Izdvajamo