Olivera Ćirković ima 49 godina, visoka je 193 centimetra i iza nje je gotovo 1700 pljački u kojima je otuđila milijune eura, a zbog svega toga osuđena je na više od 30 godina zatvora, od čega je odslužila sedam i pol godina. Preciznije, boravila je u dva zatvora, oba u Grčkoj - iz prvog je pobjegla pa su je premjestili u bolje čuvane uvjete.
Kod nje nema praznog hoda pa je vrijeme iza rešetaka iskoristila za usavršavanje slikarskih vještina (što joj je kasnije pomoglo u bijegu) i pisanje. Memoare koje je stvarala u tim teškim vremenima ovih je dana ukoričila u knjigu “Ja, Pink Panter”, koju i promovira na Interliberu. Ova (anti)junakinja postala je pravi hit. Razgovaramo dvadesetak minuta, a barem deset puta prekidaju nas ljudi koji dolaze po njezin potpis. - Hvala vam! Pratite me i navijajte za mene! - srdačna je prema posjetiteljima, koji joj govore da su oduševljeni njezinom iskrenom pričom.
Žena zmaj, kako je zovu, svoju je kriminalnu karijeru počela nakon što je upoznala supruga, koji je već bio u takvim krugovima. Počela je najprije s preprodajom ukradene odjeće i obuće, a pljenovi su se postupno po vrijednosti povećavali - uskoro su se na meti našli skupa roba, zlato i dragulji. Kao jedna od članica čuvene bande Pink Panther u toj se niši Ćirković usavršila, smislivši svoj model pljački, koji se sastojao od provala najčešće izvršenih uz pomoć automobila - vozilom bi se zabili u izlog prodavaonice, u nekoliko sekundi skupili sve što se da ukrasti, i - pobjegli. Pljačkali su većinom u Grčkoj, gdje je Olivera najprije otišla profesionalno igrati košarku. Ona sama rijetko je bila “u akciji”, najviše je djelovala iz pozadine, u organizaciji. Sve dok je nisu uhvatili.
Iskrena priča
- ‘Ja, Pink Panter’ zapravo je zatvorski dnevnik koji sam vodila dulje vrijeme, no većina je nastala u periodu od otprilike šest mjeseci, koji mi je bio najteži, a dogodio se nakon što sam pobjegla iz zatvora - priča nam Olivera, vrlo vitka žena, sportskog stava, pomno sređena. Zbog njezina su se zavidnog izgleda pojedini mediji šalili da se čini da je sedam godina provela u wellnessu, a ne u zatvoru, no, kaže, nikako joj nije bilo lako. - Bila sam osuđena na više od 30 godina. Nisam znala koliko ću ležati i hoću li uopće više ikada biti na slobodi. Imala sam potrebu da nešto zapišem, da iza mene ostane barem nešto. Zato u knjizi ima dosta emocije. To je iskrena, ogoljena, neobrađena, istinita i iz srca iščupana priča. Tko traži moju dušu, može je naći u knjizi, a tko traži moje srce, sigurno će razumjeti ono što sam pisala - priča nam. Zatvor je, tvrdi, tvornica zla. Uvijek je teško, a neprilike stalno vrebaju. Ipak, odlučila je oduprijeti se takvoj atmosferi. U životu nikada nije bila žrtva, pa to neće biti ni u zatvoru, odlučila je. - Suština hrabrosti je biti protagonist svoje priče. Negdje sam pobijedila, negdje izgubila, ali borila sam se - kaže.
Žena s planom
Pojedini srpski mediji tvrde da je ona prva i jedina žena koja je uspjela pobjeći iz zloglasnog Korydallosa. Kako se tijekom robije posvetila muralima, zamolila je zaštitarku u zatvoru da ode do zatvorske ograde po sprejeve za crtanje koje joj je trebao donijeti navodni rođak iz Srbije. Čuvaricu je zaista dočekao čovjek, no to je bio Oliverin suradnik koji je udario predstavnicu zakona pištoljem po glavi, ukrcao prijateljicu na motor i pobjegao. Doista zanimljiva priča. - Da, je. Ponajviše zato što se ne radi o klasičnom bijegu, koji je najčešće divljački čin s pucnjavom, ratom. U mom je slučaju najvažnija bila lukavost, ta ženska prefriganost i plan koji je vrlo pomno i realno osmišljen iznutra, ali veliku ulogu odigrala je i podrška mojih troje bliskih i hrabrih prijatelja izvana. Da uspiješ, moraš imati sve. Tu je sigurno pomogla moja kriminalna karijera. Mislim da ‘obična žena’, netko tko je u zatvoru ‘slučajno’, ne može smisliti takav bijeg. Tu treba kriminalnog iskustva. Moraš imati ljude koji će te skupiti, stan u kojem ćeš biti kasnije i, naravno, plan za bijeg. Ja sam u to vrijeme već godinama bila dio kriminalnog miljea, pa sam vjerovala da se mogu snaći - prisjeća se gospođa Olivera pa nadodaje da je važna i snaga duha, koju, unatoč tome što svi sanjaju o bijegu iz zatvora, malo tko ima.
Nakon bijega za njom se pale međunarodne tjeralice, a ona odlazi u Srbiju. - Bila sam doma dva do tri mjeseca. Proslavila sam - smije se. Brzo se vratila bivšem poslu, jako i samopouzdano, pravac opet u Grčku. - Kao što je uvijek slučaj, ne pada se na djelu, nego na glupostima, sitnicama. Radilo se o nesretnom spletu okolnosti. Napravili smo pljačku, a tri ili četiri dana nakon nje sam ponovno uhićena. Iz Koridalosa su me prebacili u najveći ženski zatvor Eleonas Tiva, u kojem su mjere sigurnosti još veće - prisjeća se.
Nakon sedam i pol godina služenja kazne, oslobodili su je, a u rodnom je Beogradu sada već godinu dana. Slika, piše i trenira. - Redovno trčim, to mi je navika već cijeli niz godina. Fizička aktivnost mi je sastavni dio dana, stvarno sam sportašica - kaže. Knjiga joj je hit ne samo u Hrvatskoj, nego i u regiji. - Ja nisam pisac, ja sam autor i borac. Ušla sam u ovu priču sto posto sa srcem, ne zanimaju me naklade ni definicije bestselera. Što je bestseler u Srbiji? Po tim je normama moja knjiga tamo bila bestseler za 15 dana... No, ne opterećujem se takvim stvarima - kaže.
Podrška obitelji
S obzirom na delikatnost sadržaja njezine knjige, sigurno joj nije bilo lako izaći u javnost. - Doista nije. Iako bi se reklo suprotno, s obitelji mi je čak bilo najlakše. To su najbliži ljudi, a oni te vole kakav god da jesi. Tu nije bilo nikakvih zamjerki. No, zaista nije lako javno iznijeti ovako ogoljenu istinu. Tema je na ivici između dobrog i lošeg, može biti pogrešno shvaćena, no bilo je bitno ne davati značaj negativnim komentarima - priča. No, takvih komentara relativno je i malo. - Najvažnije mi je da su me shvatili mladi, koji mi se javljaju preko društvenih mreža. Nisu mi slali poruke tipa ‘ajmo negdje zajedno napraviti pljačku’, nego suprotno, shvatili su što im želim prenijeti. Ne želim promovirati kriminal, nego u njima probuditi blagu anarhiju, šarmantnu ljevicu, bunt. Svaki mladi čovjek širokog uma mora biti barem malo buntovan - kaže.
Danas joj tvrdi, ne nedostaje život na rubu zakona. - Imam talent da od svega napravim adrenalin, paniku. Trenutačno stalno negdje trčim, dižem buru i oluju oko sebe i imam hrpu planova. Tako da uzbuđenja ne nedostaje. Nikad mi nije dosadno - priča.
Planira li možda uskoro ponovno put za Grčku, ovaj put možda turistički? - Nikad se ne zna! Obožavam Grčku, nevezano od svega što mi se dogodilo ne zamjeram ništa tom narodu, dapače - nerealno ih volim. Godinama sam tamo igrala košarku i vezana sam za njihovu hranu, glazbu, kulturu. Tamo mi je više najboljih prijatelja nego u Srbiji - smije se Olivera.
