Mjesečeve sjene novi je autorski projekt Zdenka Bašića koji je kao knjiga upravo objavljen u izdanju Planetopije. Knjiga je to koja bi se dijelom mogla shvatiti kao nastavak njegove prethodne, iznimno uspješne slikovnice “Sjeverozapadni vjetar”, ali ovaj put akteri nisu vile i vilenjaci, već priče noćnih sati sjeverozapadnog dijela Medvednice i samoborskog kraja, odnosna bića tame - vještice, coprnice, baukači, pozoji, mračnjaci...
Bića koja s akterima prethodne knjige, Bašićevim riječima, spaja tek “drevna sudbina, netrepeljivost prema željezu i svemu što je iz rata proizašlo te odanost staroj Majci Zemlji”. Ili, za povijest ovih knjiga daleko važnije - činjenica da su kao stalna mjesta priča njegovih baka postale jedno od ključnih mjesta u njegovu formiranju kao umjetnika, pa se tako obje knjige, osim što se u njima oživljavaju priče koje su dio tradicije naslijeđa Bašićeva kraja, može promatrati i kao svojevrstan hommage djetinjstvu.
Izvan religije i kulture
Bašić u “Mjesečevoj sjeni”, istaknimo odmah, ne nudi šećernu vodicu, neku hrvatsku verziju o vampirima vegetarijancima, ušminkanim zombijima ili “sofisticiranim gradskim vješticama koje se bave alkemijom”, već slikom i tekstom dočarava bića s kojima se baš i nije pametno poigravati. Sukladno temi, snoviti predznak “Sjeverozapadnog vjetra” nešto je promijenjen. Bašićeva mašta ovdje još zaigranija, slike su, pak, nerijetko, možda čak i jezovite, ali u njima je i puno više humora.
- Ja sam nisam ciljao kome bih namijenio ovu knjigu. Znam koja mi je bila namjera - ostati vjeran duhu priča iz djetinjstva; bojama, mirisima i emocijama koje pamtim do danas i koje nisu bile samo nepresušna inspiracija za igru, nego su mi još uvijek nevjerojatan okidač za rad. Istina, o ovim bićima su odrasli pričali međusobno - a mi kao djeca prisluškivali i upijali - a u njihovo postojanje nitko nije puno sumnjao. Njima su one bile istodobno nešto što je nedokučivo, izvan religije i kulture, ali itekako stvarno. Još stvarnijima ih je činila činjenica da smo u obitelji imali vješticu koja je liječila ljude, o kojoj su mnogi ispreplitali priče, a koje se moja baka živo sjeća iz djetinjstva. Tako da sam slušao iskustva, što bi se reklo, iz prve ruke. E sad, ako želiš biti vjeran tom intenzitetu emocija i priča, ako naiđeš na knjigu u kojoj postoji recept u kojem se spominje mast od djeteta, ne znam baš koliko i ima prostora za uljepšavanje - uz smijeh dodaje Bašić.
Umjetnikov tekst u “Mjesečevim sjenama” prati i svojevrstan fantazmagorični obiteljski album. - Prijatelji su mi ustupili imanje u malom zagorskom selu Marigutić na kojem smo postavili set, a skupina nas se obukla u kostime. Te fotografije, nastale u suradnji s Ivom Lulić, na samom početku rada, kasnije su poslužile kao osnova za kolaže - objašnjava.
U “Mjesečeve sjene” ubačeni su i isječci iz knjiga “Samobor” Milana Langa te “Sanovnik planetar i lutrijaš”, koja je dio naslijeđa Bašićeve obitelji. U tim dvjema knjigama, sudeći po izvacima, ima svašta: od recepata protiv ugriza otrovne zmije pa do recepata kako postati vještica.
- Kao dijete bio sam fasciniran tim receptima, pogotovo onim u kojem se spominje škratun, kamen uz pomoć kojeg možeš dobiti što god želiš. To je bila podloga za samostalne pokušaje u djetinjstvu.
Na pitanje je li uspio, ne želi odgovoriti, ali kaže: - Ipak vam je potrebno dosta entuzijazma da uzgajate kokota kojeg morate paziti osam godina, tako da je moja igra često tu završavala... Ono što mi je i danas fascinantno kod tih etnografskih knjiga jest ta spoznaja da su narodni običaji povezani s tim vještičarenjima vrlo široki, utkani u najrazličitije djelatnosti, duboko u narodnoj kulturi življenja.
Slike iz djetinjstva
Na “Mjesečevim sjenama ” Bašić je intenzivno radio dvije godine. - Istina je da su mi u djetinjstvu vještice bile daleko zanimljivije od vilenjaka, ali, ipak, čini mi se logično da sam prvo obradio vile i vilenjake pa tek onda vještice, jer mislim da za tu priču ipak moraš biti nešto zreliji. Što se tiče samog procesa, nipošto nisam želio iznevjeriti slike svog djetinjstva, a kamoli im pristupiti iz neke perspektive odraslog, racionalnog čovjeka, a za to treba vremena, pogotovo zato što sam i tehnički htio podignuti tu neku svoju zamišljenu ljestvicu.
Za Hollywood sumnje nema, vještice su već odavno postale isključivo dobra bića. U onim slučajevima kada su zle, posljedica je to trauma koje se daju riješiti, mahom uz pomoć malo pažnje onih koji ih okružuju.Tom se dilemom bavi i Bašić, ali jednoznačan odgovor ne nudi.
Nejasna granica
Ima ih i dobrih i zlih, riječi su kojima završava knjiga. “Odgovor se ne krije u zelenim zubima, grbavom nosu, zastrašujućem smijehu i letećoj metli... Tajna leži u ovome: copernica - ona koja je zla, za razliku od one mudre, uzet će sebi ono što joj ne pripada, i to ne samo zlatne novčiće i dragocjene predmete... One koje su mudre, imat će samo ono što same umiju stvoriti, što im je prirodno dano. I premda je to svim možda nevidljivo i neugledno, kada takva vještica napušta svijet, odlazi u miru jer je njeno blago ukorijenjeno u duhu i u mudrosti koji ne propadaju s tijelom”.
Nejasnu granicu između dobra i zla, napominje Bašić, nastojao je i pokazati i u knjizi.
- Kad već moramo katalogizirati; vještice bi onda trebale biti autsajderi, utjelovljenje bunta protiv novog sustava, patrijarhata, kulture rata, muškog principa svijeta. Mogu biti i dobre i zle, što je meni još kao djetetu, kada nisam bio u stanju to artikulirati, bilo intuitivno iznimno intrigantno. I dan-danas me fascinira ta igra, koja se nalazi u osnovi svih arhetipova, pogotovo jer sam trebao odrasti kako bih shvatio da je malo što na ovom svijetu isključivo dobro ili isključivo zlo. Nešto što, barem kako se meni čini, današnja djeca puno ranije shvate.