Leda je zamišljena djevojčica, kći koju priželjkuje imati muški glas u romanu “Mogla bi se zvati Leda” Marka Gregura kojega je objavila Hena com. Mogla bi se zvati Leda, a mogla bi i drukčije samo … kad bi dijete konačno stiglo u obitelj.
Gregur priča priču, dijelom autobiografsku, o uzaludnim pokušajima mladog para da postanu roditelji. Na sve su spremni, svašta su probali, umjetnu oplodnju, posvajanje, udomiteljstvo, ali sustav je nehuman, ponekad se čini da je više napravljen da ljude odvaja negoli spaja.
Ocrtava emocije koje prolazi par dok pokušavaju doći do djeteta.
Čežnja je golema, no razočaranje za razočaranjem vodi do ljutnje. S jedne strane priča o sustavu koji upravlja ljudskim sudbinama, birokratski, apsurdno, disfunkcionalno, s druge piše djetetu kojeg nema, muškarac govori o svojem djetinjstvu, mladosti, ljudima koje voli i koje je volio, upoznaje dijete koje iščekuje s obitelju u koju bi trebalo stići.
Potpuno izlaganje
Pisac i supruga trenutno su i sami u procesu posvojenja. U romanu je puno autobiografskog. Gdje je povukao crtu, kako se odlučio do kud se može i hoće izložiti?
“S autobiografskim nisam imao problema. Zapravo, budući da sam krenuo pisati ili bilježiti stvari čisto da ih ne zaboravim, s planom da im se nekad vratim, pisao sam otvoreno, a kad mi je nakon nekoliko mjeseci postalo jasno da se roman polako formirao i da je to nešto čega se moram prihvatiti odmah i dotjerati stvar do kraja, znao sam da nema drugog načina nego u potpunosti se izložiti. Nekome se to može činiti kao mala stvar, ali nije lako, barem nije meni, otvoriti se ni u nekom intimnom, prijateljskom društvu, a kamoli javno, svakome tko poželi posegnuti za pričom. S druge strane, činilo mi se da bih iznevjerio jednu od osnovnih funkcija pisca, da progovara o stvarima koje su neugodne, ako se ne bih u potpunosti ogolio, nego docirao s neke poludistance.
Zato sam prilično lako odlučio da neće biti nikakvog skrivanja, kako po pitanju moje, odnosno naše intime, tako ni o samom sustavu. Ali, za razliku od autobiografskog, mučilo me ono biografsko. Većina likova u romanu nije problematična, riječ je o toplim reminiscencijama na djetinjstvo, ali veliko mi je opterećenje bio jedan od glavnih likova - pripovjedačeve supruge Jane. Jer, ako ja kao autor progovaram o nekim stvarima i otvaram određene teme, pitanje je imam li pravo izložiti i njenu intimu. Zato sam još pišući roman mislio kako ću ga po završetku dati na čitanje Martini, mojoj supruzi, i reći joj da ću ga objaviti samo ako se ona složi.
Čitala ga je na godišnjem, na plaži, i baš se nauživala... Pristala je da ga objavim i na tome sam joj zahvalan. Mislim da je njezina pozicija teža i zbilja sam sretan da je odmah shvatila zašto mislim da je važno da se roman objavi. Tema je važna, a prešućena ili neobrađena u hrvatskoj književnosti, i mislio sam da joj netko mora dati glas. To se i potvrdilo, kako od kritike, tako i od čitatelja koji se javljaju i govore kako su se pronašli u romanu ili kako im je pomogao da drugačije ili uopće razmišljaju o problematici koja se tiče mnogih, pogotovo u dijelu koji se tiče udomljavanja, odnosno posvajanja“, kaže Marko Gregur.
Što misli o hrvatskom zakonu o posvojenjima? S čime se susreo na tom nelakom putu ka roditeljstvu?
Zakoni i ljudi
“Ne bih ovdje govorio samo o zakonu, jer mi se ne čini da je jednaki problem, kao i na tolikim drugim područjima, u ljudima. Ponekad su čak zakoni dobri, a ljudi loši. Također, mi smo verzirani tako da se ljutimo i obrušavamo na zakon i politiku, na ministre, ne naravno bezrazložno, ali ne bi stvari zapinjale ili pucale na toliko mjesta da je riječ samo o ministrima. Oni su ogledalo nas samih, svih gospođa i gospode, u svim uredima, koji tvore zajedničku, teško probojnu, administrativnu cjelinu. No, iako zajednička, sastoji se od čitavog niza sustava koji djeluju peripatetički - raspravljaju stvari u hodu, svaki pritom gledajući svoj dio, a maglovita cjelina zapravo ih se ne tiče, i njihovo djelovanje često nije komplementarno.
Tako bih rekao da su stvari spore, neostvarive ili teško ostvarive, ne samo zbog zakona, već i zbog onih koji ga provode, na svim razinama. Tako ljudi odustaju od posvajanja nakon više godina natezanja. Znam za više parova koji su odustali nakon četiri ili više godina, a nedavno sam čuo da su neki ljudi uspjeli posvojiti dijete nakon dvanaest godina. Supruga i ja smo upravo u postupku posvajanja. Kad se sve završi, vjerujem da će još biti prilike za razgovore o ovoj temi. O zakonu i ljudima.”
Pišući “Ledu”, kaže, dugo nije bio svjestan, možda i do polovice teksta, da piše roman. “Jednostavno sam bilježio trenutke i ideje, kako bih se na njih mogao podsjetiti. Tekst je nastajao fragmentarno i kad se toga nakupilo učinilo mi se da bi baš ta fragmentiranost mogla biti obilježje teksta, budući da roditelji djetetu kroz godine i godine života također otkrivaju tek poneke priče iz obiteljske ostavštine, iz čega potom djeca sastavljaju vlastite, nikad posve točne i precizne mozaike obiteljske povijesti, odnosno života.
Tako da sam od polovice nadalje, kad sam zbilja počeo pisati roman, odlučio nastaviti u istoj formi pa je roman sastavljen od kraćih poglavlja, koja su neki kritičari doživjeli kao pisma budućem djetetu. To je dobro opažanje, iako sam ja tekst pisao i u tim trenucima doživljavao više kao mali obiteljski brevijar. Nešto u čemu će buduće dijete moći naći ono iz čega su rasli pripovjedač i njegova supruga, ali i njihovi najbliži i u što će moći zaviriti kad će ih se htjeti prisjetiti.
Ostavština
Jedna od osnovnih ideja od koje sam polazio rečenica je koju sam pročitao i stavio na početak romana, a koja kaže da su jedina trajna ostavština za koju se možemo nadati da ćemo je ostaviti našoj djeci korijeni i krila. To mi se činilo posebno zanimljivim i važnim jer pišem djetetu koje će u naše živote doći iz nekih drugih života, tako da neće biti neprekinute memorije genetike i uobičajenog doživljaja da se nalaziš i vidiš u nekome jer ste načinjeni od iste krvi. Zato sam mislio kako korijeni koje ću dati Ledi u obliku priče moraju biti čvršći i dublji, jer Leda će biti napravljena od naših priča, u smislu korijena ili prošlosti, a iz njih će, uz sve zajedničke trenutke, rasti njena, ali i naša krila. Riječi su naša krv i naši geni. Samo njih joj možemo ponuditi kao naslijeđe koje prenosimo. Riječi i sjećanja.
Ova je knjiga dakle ta neprekinuta memorija između naših predaka, supruge i mene, i zamišljene djevojčice, koja se u romanu ponekad zove Leda, a ponekad ima druga imena. Zapravo, ponekad čak nije ni djevojčica. Ujedno je zamišljena kao intimni spomenik ljudima koje volim, od kojih neki više nisu među živima - mami Senki, pratetama Dadi i Boki, djedovima i bakama, ali i živima - tati Nikoli, bratu Dodoju i sestri Petri, naravno i mnogim drugima, a jednako tako i gradu Koprivnici, pogotovo onom iz vremena odrastanja, kasnih 80-ih i ranih 90-ih godina. Želio sam sačuvati grad i ljude. Ponekad pomislim da sam pisac postao upravo zbog te gotovo opsesivne potrebe da sačuvam bezbroj trenutaka i sjećanja, da mi ljudi i događaji ne iscure kroz prste.”
U romanu je dug pogled unatrag, na djetinjstvo, kaže i osobno ga je radovalo “pisati dijelove romana koji se tiču djetinjstva, sajmišta i ostataka koprivničkog fortifikacijskog sustava, ili starih gradskih bedema poznatih kao Bašča, Miklinovca ili drugih gradskih ulica. To je značilo zavlačiti se u sigurnost djetinjstva, duboko doživjeti iste one mirise i događaje, oživjeti u sebi, a onda nadam se i na papiru, ambijente i atmosferu koje više nema. Osjećao sam se dobro prenoseći to u mislima na svoje zamišljeno dijete.”