Vijest je jamačno da netko piše prvi roman u životu 17 godina pošto je dobio Nobelovu nagradu za književnost. I pošto je navršio 88 godina života, u kojemu je mnogo pisao, ali još daleko više skakao po sceni, definirajući sama sebe “žonglerom” (doduše, talijanska verzija “giullare” ima donekle šire značenje zabavljača, kako na sajmu, tako i na dvoru). No budući da je posrijedi svestrani Dario Fo - teško da išta može zaista iznenaditi. Pa ni naslov: “Papina kći”.
Naslovna junakinja je papina kći par excellence, ona Lucrezia Borgia koju je Pinturicchio naslikao kao sveticu (preciznije: svetu Katu, aleksandrijsku djevicu, mučenicu i filozoficu uz to), dok je Victor Hugo prikazuje kao trovačicu u drami gdje se prezime Borgia redigira u “orgija”.
Ljevičarski nakladnik Chiarelettere izabrao je za korice portret Bartolomea Veneta na kojemu je prikazana plavojka otvorenoga, pomalo tvrdog pogleda, s golom lijevom, jedva adolescentskom dojkom.
Obično se smatra da je model za taj dürerovski portret bila baš Lucrezia, iznesena na zao glas kao zavodnica i trovačica, ogovarana da je bila ljubavnica barem jednoga od svoje braće, a i svog oca Aleksandra VI., kome da je rodila sina ( Infans Romanus, Giovanni Borgia, priznat prvo kao Cesareov pa kao Aleksandrov sin, ali bez spominjanja majke). Upravo je Lucrezia - više od svog oca, pohotnog kardinala i pape, koji je kardinalskim šeširom nagradio brata svoje 14-godišnje ljubavnice (budućeg papu Farnesea), više od svog brata Cesarea kojemu je Papa htio osigurati vlast i dinastiju i koji je optužen da je dao ubiti brata Juana - uzimana kao simbol razvrata i zla u Katoličkoj crkvi (zanimljivo, ali i sasvim logično, s obzirom na ljudsku narav, da nije junak opera ni filmova sv. Francisco Borgia, Juanov unuk…). Mit o Lucreziji sažet je već u naslovu renesansne Fordove drame: “Šteta što je kurva”.
Dario Fo, vazda duboko uronjen u aktualnost, vazda oštar, koliko god nasmijan kritičar svog doba, nije ni Lucreziju Borgiju mogao vidjeti drukčije nego kao renesansno zrcalo svoga postmodernog okružja. Dvor drugoga pape iz dinastije Borgia za njega je nešto pitoresknija (a i moralnija) aluzija na politički dvor Silvija Berlusconija - a rišući donnu Lucreziju nije “mogao ne misliti na Francu”, kaže, sjetivši da je Pierre de Bayard opisao vojvotkinju Lucreziju d’Este: “Bila je lijepa, i uljudna, i nježna sa svima”.
Posrijedi je Franca Rame, glumica i s njime sudionica mnogih bitaka, feministica koju su talijanski neofašisti oteli i silovali da bi je ponizili i “kaznili” za njezin angažman.
Foova Lucrezia Borgia je, naime, “žena kulturna i pravedna, s dubokom žeđi za društvenom pravdom, i sama žrtva nasilja i intriga članova svoje obitelji”, opisuje nobelovac.
Povijest je davno utvrdila da je Lucrezia, još kao sasvim mlada cura, bila cinično korištena kao roba za trampu u dinastičkim kombinacijama i ambicijama familije Borgia. Sa 12 godina već je iza sebe imala tri vjeridbe, sklopljene i razvrgnute. Sa 13 godina ju je papa Aleksandar dao za ženu Giovanniju Sforzi, gospodaru Pesara. Sa 18 godina bila je u drugom braku, s Alfonsom Aragonskim, pošto je Papa prethodni brak proglasio ništetnim zbog “impotencije” ženika. “Budući da je don Alfonso odbio umrijeti od svojih rana, on je zadavljen u svom krevetu”, pisao je suvremenik Burchardt, Papin ceremonijar. Taj 19-godišnjak priklan je na ulazu u Sv. Petra, udavljen je u Borgijinoj kuli. Njihov sin nije doživio 13. Sa 22 godine dana je za ženu Alfonsu d’Esteu, kako bi se Papa domogao Ferrare - ali tu se prešao.
Lucrezia je ostala uz svog muža i poslije Papine i Cesareove smrti, pokroviteljica umjetnika, dobročiniteljica, a kad je umrla, sa 39 godina, pri osmom porodu, muž ju je iskreno oplakao, a kažu i podanici. Tako o njoj, zapravo pozitivno, pripovijeda povjesnica, razišavši se s mitom (kojemu je pridonijela, s jedne strane, protestantska Reforma, a s druge Julije II., smrtni neprijatelj njezina oca, i sam renesansni papa). Usput, među njezinim potomcima su bavarska kraljevska kuća i nasljednici belgijskog prijestolja, koga to zanima.
Foa je zanimalo ono što je povjesnica također utvrdila: da je donna Lucrezia strasno čitala sv. Bernardina i sv. Caterinu (Siensku, ovaj put), da je 1512. osnovala samostan, revolucionaran za svoja doba, usmjeren k socijalnom radu više nego molitvi, te da je u Ferrari inicirala zalagaonicu koja je davala osobito dobre uvjete siromasima.
U svemu tome je također nazirao svoju pokojnu ženu. “Moram priznati da sam se, pišući, poneki put zaustavio zbog ganuća”.