ROMAN RICARDA PIGLIJA

POD CRNIM SVJETLOM Krimić iz pera majstora postmoderne proze

    AUTOR:
    • Željko Ivanjek

  • OBJAVLJENO:
  • 30.05.2018. u 23:00

Argentine writer Ricardo Piglia attends an event where he received the Romulo Gallegos International Novel Prize for his book
REUTERS

Ricardo Piglia

 

Naslovnica romana argentinskog pisca Ricarda Piglija “Pod crnim svjetlom” (prev. Nikolina Židek, Fraktura) podsjeća na knjigu E. H. Gombricha “Umjetnost i iluzija”.

Naime, odgovara sličnoj ilustraciji u spomenutoj knjizi, i to u uvodu, pod naslovom “Psihologija i zagonetka stila”. Ispod “dvolikog” crteža piše: “Zec ili patka?” Jer, to je i zec i patka, zavisno otkud se motri. A Ricardo Piglia (1941-2017) iskoristio je isti ovaj primjer i unutar samoga romana, pa je Alira Hrabar Oremović izradila baš takvu, predmetnutu naslovnicu.

“Pod crnim svjetlom” jest uvjetni krimić: pisac koristi popularni žanr u psihološkom romanu, što se nekoć nazivao egzistencijalističkim. Premda ubojicu u provincijskom gradiću traže dvojica, inspektor Croce i novinar iz Buenos Airesa Renzi, njegov identitet ostaje, na kraju dvojben. Postoje dva sumnjivca, podrijetlom Azijata - Kinez i Japanac - no niti za jednoga nema krunskoga dokaza.

Za “Pod crnim svjetlom” može se ponoviti Renzijev opis: “Priča se nastavlja, može se nastaviti, više je mogućih pretpostavki, ostaje otvorena, samo se prekida. Istraga nema kraja, ne može završiti. Treba izmisliti novi žanr za krimiće, paranoidna fikcija. Svi su sumnjivi, svi se osjećaju progonjenima. Zločinac više nije izolirani pojedinac, nego horda koja ima apsolutnu moć.”

“Žrtva je glavni lik i središte intrige; ne više plaćeni detektiv ili unajmljeni ubojica”, zaključio je Renzi u ime Piglija. A Werfel je isto rekao drugačije, mnogo ranije: “Kriv je ubijeni, a ne ubojica”.

Ubijeni je Tony Duran, Amerikanac portorikanskog podrijetla, crne boje kože, koji padne “iz vedra neba” u rasističku argentinsku provinciju. Mamac su mu blizanke najbogatijeg čovjeka u mjestu, gospodina Belladone, koje je upoznao prosinca 1971. u “svom” Atlantic Cityju - jer, Tony je pustolov i profesionalni kockar.

Blizanke dolaze “iz loze utemeljitelja sela, doseljenika koji su se obogatili kada je završio rat protiv Indijanaca, a oni stekli zemlju oko Carhuea”. Tony se nastanio u hotelu Plaza, izazivajući zgražanje žitelja bliskim odnosom s obje blizanke. “U tom mjestu, baš kao u svim mjestašcima Provincije Buenos Aires, u jednom bi se danu nagomilalo više novosti nego u bilo kojem velikom gradu tijekom tjedna”.

Odmah u početku, Ricardo Piglia jasno razotkriva: “Glave mu je došao slučaj koji ga je onamo ustvari i doveo.” Prema tome, manje je važan gubitak glave a više “slučaj” koji je vodio k njemu. Slijedi istraga “ćaknutog” inspektora Crocea, pregled Tonyjeva leša i pojava provincijskog tužitelja Cueca, koji ima aktivnu ulogu u intrigi.

Piglia je majstor postmoderne proze, koji s lakoćom preskače vrijeme, koristi se zapisima novinara Renzija, pismima, fusnotama, ostajući unutar sveznajućeg diskursa “sa zadrškom”. Iza svakog fragmenta istrage ostavlja ponešto za poslije, za nastavak. I kada se igra s velikim poznavanjem literature, pokriva se “izgovorom”, pretvara ga u provincijsko mlaćenje prazne slame.

Vlastiti ménage à trois predstavio je već viđenim u stranim romanima, “u kojima slavohlepni mladići zavode frigidne vojvotkinje”. Piščevim riječima: “One (Belladone) nisu bile ni frigidne ni vojvotkinje, ali on je doista bio mladi slavohlepnik, Julien Sorel s Kariba, kako je rekao učeni Nelson Bravo, urednik rubrike ‘Društvo’ u lokalnim novinama.” U tom Piglijevom “skrivanju” ima nešto mudro i žalosno, autorska čahura koja se pita ima li “ovo” sve ikakvog smisla - spisateljski život. I korelacija velikih i malih književnosti.

Jedino inspektor Croce vjeruje u nedužnost Japanca, samo on sumnja u Kinezovo pismo priznanja, ističući da je osnovno pitanje: tko je platio ubojstvo u hotelu Plaza. Važnije je nešto drugo: kome pripadaju dolari koje je Duran ostavio iza sebe.

Sumnjivac je propali tvorničar Luca Belladona, brat blizanki Sofije i Ade, no protiv njega nema nikakvog dokaza, kao ni protiv koga. Podvojenost je priložena ovoj naraciji i postmodernom krimiću. Zato je Ricardo Piglia i nacrtao dvojni lik i zeca i patke, na stoosmoj stranici romana, gotovo isti kao u Gombricha, kojeg nigdje ne spominje.

Za koji se lik - životinju treba odlučiti, za kojeg od sumnjivaca? Ili za koje motrište. Pod spisateljskim, uvjetovanim kutom motrišta može se prepoznati samo jedan od dvojice mogućih ubojica. Čas poslije drugi, koji ipak “visi” u glavi. I ostavlja roman otvorenim.

 

Izdvajamo