Uz izložbu u Muzeju istorije Jugoslavije o utjecaju grafičkog dizajna na stvaranje obilježja ex-Jugoslavije izložene su i naslovnice časopisa Polet koji je u dvojezičnom katalogu uz izložbu preveden kao - “Enthusiasm” magazine. Časopis Polet - entuzijazam zvao se jednako kao i list hrvatskih đaka koji je izlazio 1941. te jedan srednjoškolski magazin iz 60-ih, no zašto su 70-ih ponovno uzeli ovo ime za novi omladinski tjednik, nitko se od protagonista ne može točno sjetiti, objašnjava povjesničar i publicist Željko Krušelj u knjizi “Polet: Igraonica za odrasle 1976. - 1990.” riječkog nakladnika Adamića, koja će sutra biti predstavljena u Hrvatskom novinarskom društvu.
Krušelj nam kaže: “Novi Polet nije imao veze s prethodnicima. No, bilo je važno da se pokaže naslijeđe, ali i dobije neki naziv koji će sugerirati komunistički entuzijazam, put ka svijetloj budućnosti. To, nikako, nije mogla biti ironija.”
U knjizi je, na više od 700 stranica, obrađeno svih 426 brojeva Poleta, autor je prošao opsežnu novinsku dokumentaciju, razgovarao s protagonistima, dobio uvid u do sada neviđene zapise s Predsjedništva Republičke konferencije Saveza socijalističke omladine Hrvatske iz kojih se može vidjeti kako se list, ipak, kontrolirano usmjeravao. Iako je i sam svojedobno bio u uredništvu tjednika, kako kaže, “prilazi temi kao povjesničar, a ne kao akter”, a najkritičnije se, dodaje, “po svemu sudeći odnosim prema onom razdoblju Poleta kojemu sam bio protagonist”. Njegovo višegodišnje istraživanje Poleta još ga je više uvjerilo, dodaje, da je “povijest ovog tjednika pravi triler”.
Aktivistički projekt
Omladinske novine, pa i Polet, financirala je država, ponajviše kako bi privukla mlađu publiku, tako je počelo. Krušelj tumači: “Polet nije nastao da bi se mladi zabavljali nego kao aktivistički projekt usmjeren prema komunističkoj ideji”.
Malo-pomalo te su se novine “otimale kontroli” i pomicale granice, kako u inovativnom prijelomu, tako u otvaranju tema i načinu na koji im se pristupalo. Otud i naslov knjige - igraonica. Bilo je to nadigravanje s omladinskim partijskim rukovodiocima kako ne prijeći granicu u kojoj će biti zabranjeni.
Krušelj, dalje, govori: “Nije se smjelo pisati protiv Tita ili Partije. Nisu nikad izašli van zadanih političkih dogmi. No, diverzija je bila u tome što su sve reportaže s terena bile negativne. Sustav je govorio da je sve dobro, teren je pokazao kontra od toga. Važnost je Poleta u tome da je bio politički podoban, a svjetonazorski nepodoban, da je svjetonazorski mijenjao komunizam, govorili su o marginalnim društvenim skupinama, o stvarnom životu radnika, o seksualnosti, prostituciji, maloljetničkoj delinkvenciji, životu u odgojnim domovima i sličnim temama”.
Odnosno: “Stvarali su dojam da su ona službena, socijalna i samoupravna Hrvatska i ona Hrvatska po kojoj su obilazili i istraživali Poletovi novinari dva paralelna i međusobno nedodirljiva svijeta.”
Krušelja zanima objektivni kontekst, kako kaže “činjenice, a ne mišljenja”, te tumači da je ovaj tjednik “niti slavio niti pokopao”. Polet je imao 2100 suradnika, urednika i novinara (sva su imena na kraju knjige), od kojih mnogi i danas oblikuju medijsku scenu i teško je tu scenu bez njih uopće zamisliti, primjerice, uz Polet se, uz ostale, vezuju i imena Inoslava Beškera i Nenada Polimca. Polet je, dalje, imao devet redakcijskih garnitura, a paralelno se promijenilo jedanaest rukovodećih garnitura. Izlazio je prvo srijedom, pa utorkom, pa petkom, nije poznat razlog zašto koji dan. “Kojim je danom izlazio, nije imalo utjecaja na prodaju, nego status koji je list imao u pojedinom trenutku”, tumači Krušelj.
Staro novorođenče
Prvi je urednik bio Pero Kvesić, u novinarstvo je donio “otvoreni, provokativni jezik ulice i osoban pristup”, što je vizualno jasno i s prve naslovnice izašle 27. listopada 1976., 16 dana nakon nultog broja. Na naslovnici je Kvesić s bradom, ali kao novorođenče, u nastojanju da se vizualno ukaže na porođajne muke oko nastanka Poleta, neposrednost i autorsku osobnost, život izvan sivila koje je bilo karakteristično za ostale medije u tom trenutku. A na samom početku knjige stoji Kvesićev citat koji zorno govori o duhu vremena: “Vi ne biste vjerovali što smo mi vjerovali”. Jedna od tema u Kvesićevu mandatu, koja se provlačila iz broja u broj, primjerice, bile su - traperice. Borili su se, naime, za Sanju kojoj učiteljica nije dopustila da izađe na maturu jer je došla u trapericama. “Iz današnje perspektive to, naravno, izgleda beskrajno banalno, tada je to bilo važno. Bila je to tema o kojoj su svi govorili.”
Nostalgija vezana uz osamdesete sveprisutna je u mnogim kulturnim sferama života, a postoji i Facebook grupa “Polet je kriv za sve”, nazvana po njihovu najpoznatijem sloganu. Krušelj kaže: “Nitko nije bolje znao guerrilla marketing od poletovaca, posebno u doba Mladena Babuna, za što je bio posebno zaslužan Ivan Koka Podnar. Glavni ‘maneken’ bio je proslavljeni konceptualni umjetnik Tomislav Gotovac”.
Govoreći o mitologizaciji, čini se iz današnje perspektive, iz perspektive generacije koja je došla neposredno nakon poletovske, da je sve bilo bajno. No, Krušelj tumači: “Svi su poletovci redom doživljavali neugodna i ponižavajuća iskustva na užarenoj stolici”.
Postavljalo se pitanje, primjerice, kako to da su jednako uokvirene bile naslovnice Tita i Lennona nakon njihove smrti, oko čega je izbio veliki politički skandal. O situaciji svjedoči i jedan štiklec - Ivica Grčar je s dužnosti urednika, zbog neslaganja s kadrovskim promjenama u listu, degradiran na radno mjesto skladištara-dostavljača.
Inovativan prijelom
Iz Poleta su, dakle, unatoč svemu tome, neosporno je, potekli autori i urednici velikog ranga. No, uloga je omladinskog tjednika bila, osim u mijenjanju medijske slike, i u odabiru tema i načinu na koji se o njima pisalo, i u mijenjanju vizualnog izgleda novina u doba općeg sivila. Omladinske su novine bile zadužene za taj segment, bilo s Pop-Expressom, glazbenim časopisom koji je vizualno oblikovao Mihajlo Arsovski, bilo s Poletom na čelu s Goranom Trbuljakom, koji je postavio pravilo - fotografija je jednako važna kao i tekst.
Počinje se i s tipografskim eksperimentima, inovativnijim prijelomima nejednakih redova i stupaca. Doduše, inovativan prijelom nije bio omogućen na samom početku Poleta zbog tehnike tiskanja, nego tek nakon prelaska na offset tisak, na čemu je, tumači Krušelj, “posebno inzistirao najdugovječniji grafički urednik Ivan Doroghy”. Uz Polet su stasali fotografi Mio Vesović, Ivan Posavec, Andrija Zelmanović, Šime Strikoman... Svoje su karijere, uz strip, započeli danas međunarodno poznati Mirko Ilić, Krešimir Zimonić, i, poslije, Milan Trenc (uz izložbu “Politika” koja traje u MUO Trenc mi je priznao da je, kao učenik matematičke gimnazije, nakon susreta s protagonistima tjednika odlučio o svom pravom pozivu).
I što se dogodilo krajem osamdesetih da je Polet polako počeo gubiti nakladu, koja je u jednom trenutku dosezala čak 80 tisuća primjeraka? Problem je bio, tumači Krušelj, “što su se odmaknuli od politike, a politika je tada postala i hrvatska i jugoslavenska opsesija”. Svojevrsni je apsurd, dodaje, što su novine izgledale najbolje u to vrijeme kada je eskalirao problem, a glavni je urednik bio Zoran Simić.