U osnovnim stvarima skrivaju se najveće poteškoće. To je, govori se, dug jednostavnosti, koja slovi kao najveća mudrost. Kako reći što je politički roman, primjerice, ukoliko se još dvoji oko toga što je zabavni a što ozbiljni.
U “starim” epovima ljudskih sudbina, od Puškina, Byrona, Flauberta, Tolstoja, pa sve do Marinkovića, “skrivala” se politička sudbina, a onda je s padom komunizma, i jednodimenzioniranjem globalnog medijskog prostora, postala noseći okvir epova XXI. stoljeća.
Kako god bilo, “Iskvareni” meksičkog pisca Jorgea Zepede Pattersona (prevela Tamara Horvat Kanjera, Fraktura) jest politički roman o suvremenom Meksiku, o demokraciji u kojoj se političke elite bore ili pak surađuju s elitnim narko-kartelima, i to na rubu tzv. najmoćnije, najbogatije i najdemokratičnije sile svijeta: SAD-a.
Jeziva dvojnost
Slika koju je “naslikao” Patterson (r. 1952), meksički pisac, novinar, ekonomski i politički analitičar, nije nimalo svjetlija od holivudskih block-bustera, poput “Traffica”. Napokon, u pogovoru, ili “autorovoj završnoj riječi”, pisac uvjerljivo potvrđuje primjerima da su nedavni stvarni događaji u Meksiku još crnji od njegova sadržaja, odnosno da roman “kaska” za realnom kupoprodajom ideologije i profita.
Najveći problem za političare, narko-kartele i njihove pisce jesu sitni ljudski, baš sitno-sopstvenički interesi. Otuda pitanje: treba li se svaki veliki politički potres, svaka afera svesti na zdravo-seljačko trojstvo: poda-se, na se i u se? Zapeda Patterson sklon je potvrdnom odgovoru.
U pozadini “Iskvarenih” počiva 30-godišnje prijateljstvo četiri glavna protagonista romana. Oni su tzv. Modri: Amelia, šefica jedne od oporbenih stranaka, Jaime, obavještajac, Mario, sveučilišni profesor, i novinski kolumnist Tomas. Posljednji je “zakuhao” cijelu stvar svojim tekstom. Napisao je, naime, da je mrtvo tijelo Pamele Dosantos, slavne glumice i starlete, netom pronađeno blizu jedne od rezidencija ministra unutarnjih poslova Salazara. I tako ih je povezao.
“Kvaka” je u tome što je Dosantos bila ljubavnica tog važnog ministra. Istovremeno, bila je rodbinski povezana s jednim od vođa narkokartela iz rodne Sinaloe. Prema tome, njeno ubojstvo istražuju državne službe pod kontrolom Salazara. Modri pak nastoje obraniti svog člana, novinara Tomasa, kome mnogi prijete zbog povezivanja ovo dvoje ljubavnika.
Nižu se napadi nepoznatih izvršitelja na Modre, uz onu jezovitu meksičku dvojnost: jesu ili napadači pripadnici državnih ili narko-tajnih službi. Pritom se napadaju i djeca Modrih, odnosno Vidal, sin profesora Marija, zato što su “super-kontrolori” ustanovili, zahvaljujući internetu, da su se interesirala za ubojstvo glumice i za neke razotkrivene napadače.
Tanku granicu državnih tajnih službi i zločinačkih izvršitelja, koja mora biti “zamračena” kako bi ostala vjerodostojna, pisac Jorge Zepeda Patterson malo-pomalo razmiče, pokazujući da su interesi demokratski izabranih vlasti i narko-profitera često podudarni, pa jedni idu na ruku drugima zato da bi postigli bolje rezultate - jezivo, no čini se istinito.
U istragu ubojstva posredno se umiješala i sama pokojnica, i to s audio-vizualnim arhivom, u kome je pohranila podatke o brojnim ljubavnicima. (Jedan od njih bio je i jedan od članova Modrih.) Njena ruka iz groba, slatka ruka klasičnog krimića, ne samo političkog, postaje presudna u razotkrivanju ubojica, ali i cijelog niza koruptivnih radnji u kojima su sudjelovali ministri, guverneri, političari, kao i trgovci drogom.
Vjerojatni ubojica
Doznaje se, naposljetku, tko je vjerojatni ubojica glumice Dosantos, ali to je manje važno za rasplet romana, manje od činjenice da su sve društvene vrijednosti za koje su se Modri borili, kao mladi, postale bezvrijedne, sve osim ljubavi, da ne velim seksa. Obiteljske nevolje i sukobi prethodili su društvenim i političkim potresima, da bi se pokazali njihovim uzročnicima.
Što, onda, preostaje pojedincu? Zepeda Patterson vješto je vodio radnju u kratkim poglavljima, vraćao se u prošlost da bi sustigao 10-ak dana radnje romana. Samoironičan, poigrao se s masovnom američkom kulturom - najboljeg državnog ubojicu imenuje: “Tony Soprano”. Upravo njemu Jaime upućuje posljednji telefonski poziv, čiji sadržaj ostaje nepoznat. Za romaneskni nastavak, možda.