Posljednji ispraćaj akademika Rafaela Bogišića bio je u utorak na zagrebačkom groblju Mirogoj u 15 sati.
Tim posljednjim ispraćajem ostat će upražnjeno mjesto s kojeg se kontinuitet hrvatskog književnog stvaralaštva utvrđivao u dubrovačkoj poetskoj renesansi, sabirao u čakavštini i transponirao u suvremenost, mjesto na kojem je sjedila književnopovijesna erudicija akademika Bogišića i ispisala desetke knjiga, priredila isto toliko zbornika, antologija i zbirki.
Važne hrestomantije
Rafael Bogišić rođen je u Konavlima 2. ožujka 1925. , a u književnosti se javio 1953. člankom o dubrovačkom biskupu i pjesniku Mati Vodopiću, i to u Dubrovačkom vjesniku. Time je već u bitnome naznačio smjer svoje trajne profesionalne preokupacije: starija hrvatska književnost te pismo dubrovačkog humanizma i renesanse, kakvim su stihomice pisali Mavro Vetranović, Nikola Nalješković, Marin Držić i Junije Palmotić. Posvećenost vezama tih autora i novije hrvatske književnosti, kao i vezama hrvatskog teksta i europskog konteksta, zastupljena je u velikom broju njegovih stručnih rasprava u kojima rasvjetljava i teme poput smrti u hrvatskoj književnosti renesanse.
Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu doktorirao je 1965. s temom “Književnost Nikole Nalješkovića”, a od 1991. redoviti je član HAZU. Bio je i urednik u Matici hrvatskoj, a za biblioteku “Pet stoljeća hrvatske književnosti” uredio je tri važne hrestomatije (Zbornik stihova XV. i XVI. stoljeća, 1958.; Zbornik stihova XVII. stoljeća, 1967.; Zbornik stihova i proze XVIII. stoljeća, 1973.) i u njima prikupio teško dostupne, raspršene stihove starih hrvatskih pjesnika.
Duga i plodna karijera
U dugoj i plodnoj znanstvenoj karijeri akademik Bogišić objavio je više od 130 znanstvenih radova i rasprava te stotinjak stručnih radova za popularne književne preglede u dnevnim i tjednim novinama. Objavio je više knjiga o Marinu Držiću, a od ostalih njegovih knjiga najznačajnije su “O hrvatskim starim pjesnicima”te “Leut i trublja”.