Umro mi je otac, stoji u prvoj rečenici knjige “Otac”, koju sam napisao nakon što mi je umro otac. Pa to je plagijat Camusa! - začulo se, pa je i objavljeno kao književna kritika, iz gljivične kolonije mjesnih pisaca, u sklopu višegodišnje manifestacije njihova krležijanstva “Naš obračun s njim”, čime su još jednom izazvali težak svrab pri vrhu mi spolnog organa. Ali nije mi, zapravo, mrsko biti Camusov. Makar i plagijator.
Meursaultu je umrla majka. Bila je u ubožnici, nije mu bila na teret. Zatim je bio sprovod. Bit će da su svi zurili u njega, gledali plače li. Nije plakao. Ocu, onom iz moje prve rečenice, nisam otišao na sprovod. Tako da me nisu mogli ni gledati, ni procjenjivati koliko mi je žao i što osjećam. Ostali su skandalizirani, ali od tog skandaliziranja ne bi bilo veće štete, osim ogovaranja karakterističnih za provinciju - a Alžir, Oran, jest iz pariške perspektive provincija - i za Orijent i orijentalnu osjetljivost prema roditeljskim smrtima i odnosu sinova prema vlastitom podrijetlu i identitetu. Ali Meursault je poslije učinio ono što je učinio.
Ako se dobro sjećam, nije to bio njegov pištolj, nego njegova prijatelja Raymonda, tipa koji je, u skladu s onovremenim običajima, mlatio curu. Meursault je bio sabran i miran čovjek, nesklon incidentima, pa mu je rekao da to ne čini. Poslije su ih na plaži pratili neki Arapi, ili im se samo učinilo da ih prate. Raymond se krenuo pozivati na autoritet svoje utoke. Meursault mu je oduzeo oružje, da ne bude kakvog belaja. Bilo je to u vrijeme međunacionalnih i rasnih trvenja, kada su mjesni Arapi, Alžirci, već činili mnogo toga da mjesnim Francuzima, također Alžircima, utuve u glavu da oni i nisu Alžirci. S tom je okolnošću Albert Camus imao vječni problem. A ja umišljam da razumijem taj problem, te sam spreman i ogljivičiti se od strane nikakvih pisaca, e samo da me se spomene skupa s njim.
Meursault je potegnuo pištolj i opalio jer mu je sunce upeklo u oči. To je stara istina, za koju su znali i oni koji su propuštali školske lektire. Učinilo mu se da Arapin u ruci ima nož. Vidio je bljesak oštrice. Ali ništa od svega toga nije bio u stanju da objasni pred sudom. Ustvari, ništa nije bio u stanju ni reći. Neke stvari su neizgovorive, pa se čovjek onda počinje služiti neprikladnim metaforama. I ljude, pače književnike i književne kritičare, proglašava kolonijom gljivica, e ne bi li se obranio od njihove gluposti. Meursault je još prije prve rečenice “Stranca” odustao od metaforiziranja svijeta. Pokušao je govoriti istinu. I pokušao je prešutjeti sve ono što je očigledno. Time je isprovocirao skandal, a onda i smrtnu presudu. Meursault je čovjek među ljudima. Rekao sam da me podsjeća na Isusa Krista. To se profesorici nije svidjelo. Mislila je da su to moje adolescentske ekshibicije.
Za društvo nije bilo pitanje zašto je Meursault ubio Arapina. Nego zašto se nije branio, zašto nije objasnio zašto ga je ubio. Svako je objašnjenje moglo proći, osim da je upeklo sunce. Na kraju, i od tog ubojstva bio je veći problem što nije zaplakao dok je sahranjivao majku. Pouka “Stranca” jednostavna je: nakon što vam umru otac ili majka pripazite da ne ubijete pripadnika ozloglašene nacionalne manjine. Ili plačite dok je vrijeme.