Pisac svjetskog glasa, Tršćanin, poznati profesor i germanist, stručnjak za područje Mitteleurope, 1990-ih nakratko u politici, zastupnik u talijanskom parlamentu, Claudio Magris u nedjelju je, na otvorenju Festivala svjetske književnosti, govorio o svojem novom, u nas u izdanju Frakture upravo objavljenu romanu “Obustaviti postupak”.
Na tribini Razotkrivanje, u razgovoru sa Seidom Serdarevićem, programskim direktorom Festivala i glavnim urednikom Frakture, Magris je zahvalio svojoj dugogodišnjoj prevoditeljici Ljiljani Avirović, kazavši da je on autor knjige na talijanskom, ali da roman, kad je riječ o hrvatskom izdanju, zahvaljujući kvaliteti rada, autorski supotpisuju prevoditeljica i njezin tim, baš kao što je i slučaj s “Al’ povijesti nije kraj”, zbirci eseja proljetos izdanoj na hrvatskom.
“Obustaviti postupak”, u Italiji objavljen lani, ima karakteristike i romana o povijesti i povijesnog romana. Potka mnogih priča i likova u njemu realni su događaji, ili barem ponešto što je autor našao, čuo o ljudima, oćutio o prošlosti.
Duga priprema
Poznavatelj i ljubitelj povijesti, za sebe će reći historijom opsjednut, sedam je godina istraživao, prikupljao podatke, ne samo po Mediteranu, putovao je na Karibe, do Martiniquea, naučio ponešto i kreolskog, ne bi li na koncu napisao ovu knjigu. Čitateljima poručuje: “ U književnosti ne trebamo uzimati u obzir činjenice, već moramo proniknuti u to na koji su način ljudi proživljavali te činjenice, događaje.... Da Turgenjev nije upoznao stanovitog Rusa, nikada ne bi izmislio lik Bazarova.”
Magris, pisac čije knjige nastaju u interakciji papira i olovke, jer se s računalom nikad nije saživio, inspiraciju za ovaj roman pronašao je u realnom liku, Tršćaninu Diegu de Henríquezu, čovjeku kojeg je fasciniralo oružje, ali i mnogi drugi artefakti ostali iz vremena Prvoga svjetskog rata. Počeo ih je skupljati u doba između dva rata, fokusirano, dapače opsesivno, stvarati zbirku. Namjera mu je bila napraviti muzej. Poslije Drugog svjetskog rata, u više od 300 bilježnica de Henríquez je prepisao zapise što su ih na zidovima 17 ćelija fašističkog logora ostavili zatočeni židovi i antifašisti, talijanski i jugoslavenski. Tako je, prije no što je to prefarbano, spasio svjedočanstva iz jedinog nacističkog logora u Italiji, smještenog u Trstu u staroj Rižarni, gdje su od 1943. do 1945. u peći spaljivali ljude.
Zidovi Rižarne nisu samo upili krv, utišali krikove, na njima su, nakon što je logor ispražnjen, ostali stajati razni zapisi, svjedočanstva, mnogima su bili jedini način da ostave iza sebe poruku, izbace ponešto grozomorna straha, mučne tjeskobe, podebljaju prkos ili ispune dio vremena čekajući smrt. Često su, kaže Magris, zatočeni ostavljali imena ljudi “koji nisu imali krvave ruke, ali kojima nije bio problem rukovati se s onima čije su ruke bile krvave”.
Priča o crnkinji
U muzeju iz romana “Obustaviti postupak” artefakti čuvaju priče o ljudima koji su oružjem ubijali i o onima koje su ubili. Bitan lik romana je Luisa, po majci tršćanska židovka, otac joj je crnac koji je u Trst dospio nakon kraja Drugog svjetskog rata, kao vojnik. Za nju Magris kaže da “predstavlja dvostruki izgon, pogrom, holokaust s jedne strane, te pogrom crnaca”. Preko Luise se priča iz Srednje Europe tako dijelom prenosi i na Antile.
Ne bi, kaže, mogao stvoriti Luisu takvom kakva jest da se nije sreo s pričom o crnkinji ih 16. st., ženi fascinantne biografije, koja se u Portoriku udala za bijelca, pet godina bila oteta od lokalnih indijanaca, a kad im je konačno pobjegla, Portorikanci su ju optužili da je - vještica. Uspjela se spasiti i od toga suda. Zapise o njoj pronašao je u Sevilli, snimljene na mikrofilmovima, ali u jako lošem stanju, no iz njih je, priča, “mogao naslutiti kakav je pogled imala, kako je davala izjave dok su je prijetili mučiti, spaliti...”, ilustrira rad na pripremi romana autor.
Zaborav povijesti
Višestruka je i uloga Trsta u romanu; taj grad je jedan od likova priče, o Rižarni se godinama nije govorilo, na djelu je, naglašava pisac, bio “zaborav povijesti stvari, kao da je netko izvršio lobotomiju utišavajući glasove koje nije želio čuti”. I sam je za logor, pripovijeda, saznao relativno kasno.
Upitan o načinu na koji stvara literaturu u kojoj se fakcija prožima fikcijom, Magris govori da kod njega kreativni proces počinje s fazom u kojoj se istraživanje i pisanje izmjenjuju “poput rijeke koja probija branu. Potom dolazim u fazu kada sve vrlo sitničavo ispravljam, nalik sam tad bankaru koji broji slogove kao papiriće u banci.”
U toj fazi puno napisanih priča naposljetku i izbaci iz finalne verzije knjige, ali nikada ne žali jer “pisanje je poput boksačkog meča, lete tu šake; a posao je pisca odlučiti kako će ispričati priču koju želi prenijeti.”