PRERANI ODLAZAK

PREMINUO JE 'MURJAK U KNJIŽEVNOSTI' 'Bio je smart guy. Nosio je svoje ponore, ali ih je držao čvrsto zatvorene u ruksaku'

Zagreb, 130319.
Vjekoslav Drnic bivsi policajac, autor knjige Policajci i lopovi, snimljen u Dubravi u kvartu gje je odrastao.
Foto: Dragan Matic / CROPIX
Dragan Matic / CROPIX

Vjekoslav Drnić

Preminuo je Vjekoslav Drnić, djelatnik MUP-a i autor knjige 'Policajci i lopovi'. Bio je vrlo cijenjen u književnim krugovima, a zvali su ga murjak u književnosti. Prije sedam godina bio je pod istragom zbog vrlo neugodnog kaznenog djela, otkucavanja istrage osumnjičenicima. Ako suđenje počne, on svoju obranu neće moći iznijeti

Murjak u književnosti. Ovo je, dakle, prilično luda rečenica objavljena u hrvatskim medijima, a još luđe od toga jest da je riječ o najtočnijem opisu sadržaja koji se krije iza naslova “Policajci i lopovi”. Ne, nije onaj Clashov album. Knjiga je Vjekoslava Drnića. Da, naslov je Clashova albuma. Jasno je što sluša Drnić. To je tek jedna u nizu neobičnosti nakon činjenice da je bivši policajac iz Dubrave napisao knjigu. Riječ je o nizu vrlo kratkih priča, temeljenih na stvarnim događajima od 1991. godine, kada se zaposlio u policiji, pa do 2012., kada je prestao raditi. Lišena velikih opisa, gotovo suhim nizanjem elemenata koji odgovaraju na tko/gdje/kada/kako/zašto policijskim pitanjima, knjiga asketskim stilom uvodi u priču, iznese bitno i završi.

Svaka pročitana priča navodi na čitanje sljedeće u nizu. “Policajci i lopovi” govori o ljubavi, seks je gotovo stalno prisutan, iako nema nikakve eksplicitnosti, a raznolikost likova kojima se bave policajci daje odličan prikaz ekonomije&kriminala u doba nastanka države, ali i dobru podlogu za sociološki prikaz društva koje je tada činilo život. Vjeko je umro prije nekoliko dana. Sasvim iznenada. Razgovarali smo prije nekoliko mjeseci, uoči izlaska knjige.

- Seks? Nisam mislio da je toliko prisutan, ali to je život. Kad se sve odmakne, položaji, poslovi i zanimanja, ostane život - komentirao je tada opažanje da je seks prisutan gotovo u svakoj priči. Pisao je o životu. To je vjerojatno i razlog što je Vjekoslav Drnić, ekonomist po obrazovanju, svojim pričama, koje je prvo objavljivao na Facebooku, privukao pozornost jednog Kristiana Novaka, Brune Lokotara, Julijane Adamović, Vedrane Pribičević, Željka Pervana, sestara Juka i stekao priličnu sljedbu na Facebooku.

Tamo je objavljivao svoja razmišljanja, stavljao pjesme koje je volio i koje su mu značile. I kao i svi, hrabro se otkrivao. “Kao i većina ljudi, nisam izgubio sebe u gomili. Nisam se priključio niti jednoj gomili. Upucan sam s obje strane. U zemlji gdje netolerancija i isključivo pravo na istinu obje strane prisvajaju sebi, nisam izgubio sebe u gomili. No nije ni tako crno ili crveno sve, postoji cijeli spektar različitih boja - moramo, kako pjesma kaže, doći do tajnog razumijevanja”, napisao je uz pjesmu “Shot by Both Sides”.

Rođen u Dubravi

Vjekoslav je rođen u zagrebačkoj Dubravi, kvartu znanom kao opasnom, prepunom uličnih nasilnika i gangova koji brane svoj teritorij.

- Nema veze s istinom. To je samo fama iza koje ništa ne stoji. Dubrava je state of mind - kaže Drnić, osmjehujući se ispijajući čaj koji se, a kako drukčije za Dubravu, zove My Way. Željko Pervan ga je poznavao iz kvarta, sretali bi se u Jadran filmu.

- On je bio izuzeto ugodan tip, netko koga ti je drago sresti, popiti s njime kavu. Bio je u stanju pričati o svemu, filmovima i glazbi, knjigama, a biti nenametljiv. Nije bio od onih tipova koji bi zamarali, isisavali energiju, naprotiv, pozitivan i uvijek dobar. To nije mogao sakriti, on je zaista volio ljude i bio dobar prema svima - opisao ga je Pervan neki dan. U Vjekinoj se kući stalno čitalo, dosta logično za odrastanje uz majku profesoricu književnosti, a ako je sve o Dubravi stereotip, to nije tvrdnja da je Dubrava u kojoj je odrastao Drnić sedamdesetih bila mjesto u koje su se naseljavali ljudi uglavnom iz Bosne i Hercegovine te nekoliko tisuća Janjevaca. Da, u tom kvartu je bilo, a i danas ima, mnoštvo ozbiljno bogatih, ali i golema većina siromašnih koja teško radi za malo novca.

Crkva je bila jedino okupljalište, a Vjeko je spadao u onih pedeset posto djece koja svoju sobu nisu morala ni s kim dijeliti. Škvoreckyjev “Oklopni bataljun”, Marinković i Dalibor Cvitan bili su mu literarni uzori, a Velvet Underground, Costello i Nick Cave temelji glazbenog svijeta, čime se svakako ne uklapa u stereotip o Dubravi koja ga je formirala. Oko njega su bili jednostavni ljudi, poduzetni jednako kao i Amerikanci, svjesni realnosti i dovoljno snalažljivi da ne slušaju zakon najdoslovnije. - To se zove kombinacija - objašnjavao mi jedan od pojmova slenga potrebnog za život.

Nakon završetka faksa prijavio se na natječaj u MUP jer je bio rat, a on je imao onaj senzibilitet za domoljublje dovoljan da ga navede da odluči kako pomoći domovini pa je odlučio postati policajac i prvi posao dobio u Dubravi. U karijeri je bio u postajama Maksimir i Trešnjevka, kvartu koji policajci zovu Beirut.

Hrpa neispričanih priča

- Otmica aviona je jedino iz kataloga kaznenih djela čime se tamo nisam bavio, a i to vjerojatno samo zato što Trešnjevka nema aerodrom - govorio je smijući se. Češki humor ono je što ga je oduševljavalo i vjerojatno mu je podsvjesno uzor bilo ono kako doživljava češki humor, kao odnos u kojem se i najveći negativci vole. Tako je i on volio svoje negativce, točnije dežurne krivce, policajce sa svim manama svih ljudi, samo što se ovi njegovi koje je opisao u knjizi bave zeznutim poslom. Zato je i napisao priču o policajcu koji sitno pripit, da bi ubrzao istragu, uleti urlajući u postaju i vjerujući da je pred njim privedeni, a ne osoba koja je prijavila kazneno djelo, odvali nesretniku šamar.

U trenu shvati da je udario krivog i ode iz sobe bez isprike. Ili onu o policajcu koji u gluho doba noći na periferiji Žitnjaka zaustavi prostitutku i, umjesto da je prijavi, nagovori je da će ju pustiti ako i njega tretira kao mušteriju. A onda mi je opisao kako je gotovo cijela ekipa s kojom je bio stradala kada su krenuli prema kiosku u koji je netko provaljivao. Pucnjava ih je sve natjerala da legnu po podu, on je bio nenaoružan i jedino što su mogli, bilo je vidjeti da im je zbrisao šepavi provalnik. Nikad ga nisu uhvatili. Kristianu Novaku prišao je nakon jedne predstave “Črna mati zemla”, tada su se upoznali, a onda, u jednom trenutku i našli na kavi.

- Rekao mi je da je iz policije, a meni je to bilo zanimljivo i tako smo se i našli. I onda, nakon te kave od koje ništa nisam očekivao, shvatio sam da je sat i pol vremena prošlo u trenutku. Spomenuo sam mu da bi te svoje priče mogao zapisati, a on je već imao dobar dio pripremljen za objavu - kaže Novak o susretu s čovjekom koji ga je dovoljno osvojio da mu je povodom objave knjige napisao tekst za knjigu.

Da, Novaku se sviđa kada ljudi pišu, nagovara ih, uostalom tome i uči svoje studente na faksu. Ekonomistici Vedrani Pribičević ta je okolnost da se kao policajac Vjeko Drnić odlučio pokazati javnosti odlična, jer prezire ideju za koju kaže da je zaostala iz socijalizma prema kojoj pisanje knjiga pripada samo salonskim socijalistima. - Izgledao je kao smart guy. Svi misle da su pajkani glupi, ali to nije točno, tamo ima mnogo inteligentnih ljudi, a on je to i pokazao - kaže.

Tu je i priča koja govori o političarima koje zna svaka punoljetna osoba u ovoj zemlji i njihovoj nelagodi i sramoti. Ali i slomljeno srce kolege koji shvati da njegova udana kolegica, s kojom ima aferu, ima i nekog trećeg. I o ekipi iz jedne postaje koja premjesti na drugu stranu ulice tijelo samoubojice koji se bacio pod tramvaj jer će se onda time baviti druga postaja. Te onom kolegi koji sjedne pokraj samoubojice dok on visi na užetu i mirno jede svoj sendvič.

U knjizi koju je neumorno promovirao, i tako bježeći od nevolja koje su ga okruživale u stvarnosti, postoji i cijela hrpa neispričanih priča. Njih je namjeravao objaviti u romanu. Borislav Ristić bio mu je na posljednjoj promociji, tada mu je Vjeko rekao da je završio roman.

U nekom smo trenutku razgovarali o policijskom poslu i odnosu policajaca prema ženama, žrtvama kaznenih djela. Pričao mi je da je tražio, a i uspio da se u postaji u kojoj je tada radio procedura promijeni tako da s takvim žrtvama razgovaraju isključivo policijske službenice, da su muškarci maksimalno izuzeti iz kontakata sa žrtvama silovanja. Radio je na gospodarskom kriminalu, pretvorbi, prijavama za kriminalno poslovanje i vidio kako se utječe na istrage i cijeli sustav. Govorio je o tome koliko mu je bilo zlo od utjecaja politike na svačiji život. I o pritiscima na policajce.

- Svaki dan odlučuješ o nečijoj sudbini. To je gadno - rekao je opisujući koliko je mnogim policajcima teško kada moraju ljude slati u pritvor, znajući da će im time u trenu promijeniti sve ono o čemu su sanjali, a onda postali predmetom policijske obrade jer su loše muljali u poslovanju, a nisu bili sposobni pošteno voditi svoje poslove. Spisateljica Julijana Adamović nedavno mu je bila na promociji u Vukovaru. Odbila mu je napisati nekoliko riječi za knjigu, jer se nije slagala s nekim njegovim stavovima, s napisanim, a to objašnjava promjenom u shvaćanju društva.

- Neke stvari politički su nekorektne i s time se nisam slagala, zato mu nisam ništa napisala. No, on je, a to se moglo vidjeti i u komunikaciji na njegovom Facebook zidu, imao kapacitet prihvaćati ljude potpuno različitih stavova, na njegovom FB bilo je i mnogo ljudi iz Srbije koji su komunicirali i nisu se slagali, ali on je bio čovjek koji nije imao nikakvu zlu krv - opisuje Adamović preminulog policajca pisca, za kojega kaže kako joj je djelovao kao da ima onu sposobnost, da je čovjek koji razumije druge. A njoj je to važno.

- Znaš, njemu se nije dogodilo da je postao prevažan, ljudima se to dogodi pa glume da su superiorni, a njegov mu je posao mogao dati tu mogućnost. Ne, policija je bila njegov posao, kao što svatko ima svoj. Nije iz toga radio ništa posebno - kaže Pervan. I onda doda nešto što pokazuje da je Vjeki posvetio pažnju veću od one koja se daje usputnim ljudima iz lokalnog kafića. - Nije pričao o svom poslu, ali se vidjelo da je tamo vidio razne ponore. Nosio je i svoje ponore, ali ih je držao čvrsto zatvorene u ruksaku, nije njima mahao kao zastavom - opisuje ga Pervan.

Čekao suđenje

Ono što je bilo neočekivano u slučaju Vjeke Drnića jest to da je i sam završio u pritvoru. To je valjda bio ponor koji je nosio i kojega se nije mogao riješiti. Protiv njega se godinama vodila istraga koja bi, da nije umro, tek za nekoliko godina došla do suđenja, one faze kada će moći reći što ima u svoju obranu. Nije krio tu činjenicu, iako, naravno, nije o tome htio govoriti. Bilo mu je neugodno. Kao što nije djelovao kao policajac, netko tko će pojavom izazivati strah, tako nije djelovao ni kao kriminalac, iako ga je istraga teretila za vrlo neugodno kazneno djelo, otkucavanje istrage osumnjičenicima.

Tek, a to je i napisao na samom početku knjige, USKOK ga je prijavio kao jedinog policajca odavde do Vladivostoka za “davanje mita”, a ne uobičajeno, kao drugi kolege, “za primanje mita”. Sedam je godina otad prošlo, a on je mogao samo čekati. U međuvremenu je odlučio pokušati postati književnik. Jedan od razloga je i to što kad “kroz koju godinu sudsko vijeće bude odlučivalo o njegovoj krivnji, mogućnost da osude književnika neće im biti baš po volji”. Smijao se toj svojoj poziciji, i tako izazivajući sustav. Jednom je prilikom objavio: “Ne postoji nijedan oblik ljudskog ponašanja koje hrvatski tužitelj ne može prikazati i kao kazneno djelo i kao nekažnjivo”.

Vjekoslav Drnić je murjak u književnosti. Obično su u civilu ili u uniformi. On je mogao završiti i s osuđujućom presudom, to je sud trebao procijeniti, a i ova se priča ne bavi pitanjem njegove krivnje ili nedužnosti. Ovaj je murjak izašao iz civilke u kojoj je radio i sjeo za tipkovnicu, nagovorio Josipa Grgurića i Tomislava Zebića da mu fotkaju Zagreb vizurom tihe, mirne scene, onoga trenutka kada se obično zastane i malo promisli o životu. I onda je sve zeznuo. Umro je. Ivanka Mazurkijević samo je kratko rekla: - Super tip. Baš mi je žao.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo