Najwan Darwish rodio se u Jeruzalemu 1978., točno četrdeset godina nakon što su njegovi morali napustiti svoju kuću u zapadnom dijelu grada. Obiteljsku povijest izgnanstva iz doma, izbjeglištva u domovini, statusa građanina drugog reda u svojoj zemlji, baštinio je, poput brojnih Palestinaca, s obiteljskim naslijeđem.
Makar dijele prezime, Darwish nije u rodu s poznatim palestinskim pjesnikom Mahmoudom Darwishom. U doba kad je stariji Darwish umirao u Americi, mlađi je Darwish već iza sebe imao zbirke pjesama, danas je afirmirano ime ne samo među arapskim literarnim svijetom, njegova je poezija do sad prevođena na 30 jezika, nedavno su mu zbirku pjesama objavili u Kini i Španjolskoj. Početkom sljedeće godine bit će objavljen i na hrvatskom, u prijevodu Damira Šodana i izdanju SHURA Publikacija izlazi zbirka "Više nemamo što izgubiti".
Darwishova poezija prepoznatljiv je glas palestinske borbe, piše kako izgleda svakidašnjica u današnjoj Palestini, od čega se sastoji tamošnji život i na što, ako i na što, možeš računati, piše o Bliskom istoku te univerzalnom prepoznavanju patnje. Autor je tako u jednoj od pjesama, "Osobnoj iskaznici", Armenac kojem snijeg prekriva ubijene i ubojice, i Sirijac je iz Betlehema, Turčin iz Konye, Iračanin, Egipćanin, "niti će me moj prijezir spram cionista spriječiti da kažem kako sam baš ja onaj židov prognan iz Andaluzije", stoji u jednom od Darwishovih stihova.
Baka i teta
U pjesmi "Plinska komora" kaže da njegove bake i tetke nisu umrle u plinskoj komori, prva je umrla, piše, nemajući strpljenja dočekati intifadu, a druga od zatajenja pluća kad je druga intifada oslabjela.
"Nikad se nisam bavio time zašto pišem. Nije mi bitno da pišem dobru poeziju, već da zadovoljim sebe onim što pišem", kaže u intervjuu za Globus uoči dolaska u Pulu na sajam knjiga u Istri, gdje će u programu "Istočno pitanje" sudjelovati sa sirijskim pjesnikom Adonisom te kurdskom aktivisticom i pjesnikinjom Bejan Matur.
Poezija mu je, svjestan je Darwish, pomogla prevladati dio gorčine. "Mislim da sam nekad bio jako ljut, ali moguće da poezija preobrazi bijes i ljutnju u nešto drugo, da poduči ljutnju nekim korisnim igrama. To je blagoslov umjetnosti."
Može li poezija učiniti puno suprotstavljena betonskim zidovima, žičanim ogradama, dnevnim pretresima na putu na posao, srušenim kućama, vojnim granatama desetkovanim obiteljima? "Može i ne može. Poezija ima svoje granice i poezija nema nikakvih granica. Puno se toga dade naći u očaju i puno se toga može naći u poeziji."
Na sveučilištu u jordanskom Amanu diplomirao je pravo, položio odvjetnički ispit, a potom se - sasvim okrenuo literaturi.
Suosnivač je i ravnatelj više raznih programa na području literature i vizualnih umjetnosti, u organizaciji je Palestinskog festivala literature (Palfest), urednik kulturnih rubrika u novinama, jedan je od pokretača arapskih novina Al-'Arabi al-Jadid u Londonu i nekadašnji urednik kulture u njima. "Kao što sam se prestao baviti pravom i raditi kao odvjetnik, prestao sam i s mnogim drugim stvarima. To je ljudska sloboda, da možeš biti nešto i prestati to biti. Jedno od mojih razmišljanja na temu poezije jest da kad doživiš neuspjeh u svemu onda imaš dovoljno potrebnog materijala da postaneš pjesnikom." A pjesnikom je, dalje će, postao "silom života i stvarnosti oko sebe. Nisam siguran zašto sam odabrao pravo i zašto sam ga ostavio. Nije to ni bitno. Nisam ona osoba koja sam bio prije dvadeset godina. Nisam čak ni osoba koja sam bio prošlog ljeta. Konačno, ono što se moguće doima kao nekakav životni izbor u puno je slučajeva tek reakcija na razne okolnosti. Kao mlad želio sam se baviti filozofijom, promišljati o idejama." Smijući se konstatira da mu to nije uspjelo, da je "postao tek pjesnik".
Cionistički projekt
Upitan kako je biti Palestincem u Izraelu, Darwish kaže: "Nisam Palestinac iz 'Izraela'. Ja sam Palestinac iz okupirane Palestine. Izrael je kolonijalno ime za moju Palestinu, koja je još iz Isusova vremena zvana Palestinom. To nije palestinsko-židovski konflikt, već konflikt s cionističkim projektom koji je zapravo kolonijalni projekt. Religije ovdje nisu problem, postoji dugačka povijest suživota u našim društvima i židovi su bili dio toga dok cionistički projekt nije došao uništiti našu zajedničku baštinu."
Izrael, ističe, ne izjednačava sa židovskim narodom. "Vidim Izrael kao kolonijalni projekt, dok su židovi dio moje povijesti kao i Arapi, na ovim su prostorima Palestine i drugih arapskih zemalja prije 1948. Izrael je kolonijalni, fašistički režim koji je stvorio sofisticirani sustav opresije protiv palestinskog naroda kojem se krše sva ljudska prava. Ne može Izrael koristiti židovsku povijest patnje da bi legitimizirao svoj kolonijalizam i zločine."
Porušena mjesta
Osim u Londonu, živio je i na nekim drugim, spominje, ne precizirajući imena, mjestima. "Uvijek sam se vraćao na porušena mjesta Palestine, ta mjesta su poput mog djeteta s posebnim potrebama ili poput moje bolesne bake. Moram biti tu, ne zato što one ovise o mojoj njezi, iako bih trebao voditi brigu o njima. Trebao bih biti ovdje zato što mi one daju smisao."
Komentirajući ulazak Trumpa u Bijelu kuću u kontekstu konflikta na Bliskom istoku, Darwish kaže da "nema iluzija o američkoj vanjskoj politici. Bio bi sanjar kad bih očekivao da će se američki građani probuditi i prestati slati novac iz svoje državne blagajne za financiranje izraelske okupacije i ratnih zločina u Palestini."
Europski strah od izbjeglica vidi kao produkt "činjenice da ljudi prekratko pamte prošlost, ali i oportunizma sitnih političara. Ne dvojim da živimo u mračnim vremenima, unatoč svim pričama o ljudskim pravima".