IN MEMORIAM: VLADIMIR VOJNOVIČ

PRIČA O ČOVJEKU KOJI JE JOŠ 1986. PREDVIDIO PUTINOV DOLAZAK NA VLAST 'Opisao sam budućnost za koju sam se nadao da se nikada neće dogoditi...'

Getty Images

Vladimir Nikolajevič Vojnovič

U 85. godini umro je ruski književnik Vladimir Vojnovič, autor satiričnih romana o vojniku Ivanu Čonkinu, pandanu Hašekovom Švejku

Ovih je dana, navršivši 85., umro ruski disident, slavni romanopisac, dramaturg i pjesnik Vladimir Nikolajevič Vojnovič.

Na književnoj sceni pojavio se 1960-ih, slavu je stekao satiričnim romanom o vojniku Ivanu Čonkinu, “Život i neobični doživljaji vojnika Ivana Čonkina”. Prvi dio trilogije objavljen je u samizdatu, koncem 1960-ih, potom su ga 1969. tiskali u Njemačkoj, u njemu opisuje komične i apsurdne doživljaje Čonkina u Crvenoj armiji za užasa Drugog svjetskog rata.

Drugi dio, “Pretendent na prijestolje”, izlazi desetak godina kasnije, ovaj put u Francuskoj. Govori o apsurdnoj policijskoj istrazi, ismijava represivni aparat. Treći, “Prognanik”, izdan je 2007. U njemu Čonkin postaje američkim farmerom, jedan je od članova izaslanstva američkog kongresa u Sovjetskom Savezu u doba perestrojke. Čonkin je neka vrsta pandana Hašekovu vojniku Švejku.

Vojnovičevi romani o Čonkinu prevedeni su širom svijeta, 1990-ih Jiří Menzel o njemu je snimio i film. U lipnju 1981. sovjetske vlasti Vojnoviču oduzimaju državljanstvo. Netom prije emigrirao je u Njemačku, u Bavarskoj će provesti devetnaest godina, sve dok se, ponovo s legalnim dokumentima, kao sovjetski građanin, s ruskom putovnicom, u Moskvu ne vrati 1990., nakon što na vlast dolazi Gorbačov. Slobodna duha, ostao je jednako kritičan i prema novim ruskim vlastima, do kraja mu je prioritet bila sloboda govora i razvijanje građanskog društva u Rusiji.

Naknada za lojalnost

1986., pišući u egzilu, Vojnovič objavljuje danas proročanski, a distopijski roman “Moskva 2042” u kojem govori o umanjenoj, post-sovjetskoj Rusiji koju vodi nekadašnji KGB agent koji je nekad živio u Njemačkoj. Bilo je to bitno prije no što se raspao SSSR i puno prije no što na čelo Rusije dolazi nekadašnji sovjetski špijun u Njemačkoj, Vladimir Putin.

Upitan, puno godina kasnije, kako je “znao” da će jednog dana u Kremlju zapovijedati Putin, novinarima Los Angeles Timesa je kazao: “Kad se sovjetska vlast počela gušiti u vlastitoj senilnosti i propadanju, dobio sam dojam da je vrijeme da na scenu stupi i kontrolu preuzme KGB. Agenti te službe kroz povijest su bili lojalni službenici Komunističke partije, bitno ciničniji i bolje obrazovani negoli njihovi partijski šefovi. Zato sam držao da će doći vrijeme kada će se drznuti i zatražiti veću naknadu za svoju lojalnost.”

Partija prevaranata i lopova

Uspoređujući Putinovu stranku Jedinstvena Rusija i vladajuću partiju iz njegova romana, zvanu Komunistička partija državne sigurnosti, komentira: “Jedinstvena Rusija je tipičan primjer Komunističke partije državne sigurnosti iz moje knjige, sastavljena je od članova nekadašnje Komunističke partije te ljudi iz KGB-a. Niko od njih nema ideologiju, njihov motiv je uspješna karijera, stjecanje materijalne koristi. Nazivaju ih partijom prevaranata i lopova. No, štogod da napravili, čak i kad bi protjerali sve lopove iz svojih redova, zauvijek su obilježeni. Bilo kakav potez da povuku, on neće poboljšati, već samo pogoršati njihov položaj”.

Uspoređujući roman i stvarnost koja je uslijedila, ustvrdio je da ipak nije očekivao takav, bizaran smjer u kojem se kreće rusko društvo. “Opisao sam budućnost za koju se nadam da se nikada neće dogoditi, nije to utopija, već distopija. No, danas to izgleda kao da prelazi i ono što sam napisao. U mom romanu zemljom upravlja Komunistička partija državne sigurnosti, tu je ideološki peterokut: populizam, lojalnost stranci, državna sigurnost, religioznost, budnost tj. nadzor neprijatelja ... No, ovakvu količinu gluposti i vulgarnosti koja dominira današnjim vremenima nitko nije mogao očekivati. U Rusiji su legalizirani najgluplji zakoni, vode se najmonstruozniji sudski procesi, poput onog protiv Pussy Riot. To premašuje svaku satiru koju bi čovjek mogao izmisliti i napisati. Doći će do eksplozije među ljudima, jer nemoguće je toliki broj ljudi tako dugo držati nezadovoljnima. Netko je jednom kazao da od nekih ljudi možeš praviti budalu cijelo vrijeme i od svih ljudi neko vrijeme, ali da ne možeš praviti budalu od svih ljudi baš cijelo vrijeme”, govorio je tako Vojnovič citirajući zapravo Abrahama Lincolna.

Pokazalo se da, te 2012. ipak nije znao dobro procijeniti Putinovu stvarnu moć, predviđao mu je poraz, zapravo previše vjerovao u građansku Rusiju. “Za puča protiv Gorbačova, u kolovozu 1991., kazao sam da pučisti neće opstati ni mjesec dana. Opstali su svega tri dana. Sad predviđam da Putin na vlasti neće opstati dulje od dvije godine. A ne isključujem mogućnost da na izborima uopće i ne bude izabran.”

Držeći ga gotovo pa prorokom, zbog “Moskva 2042”, čitatelji su mu često sugerirali da sad, za doba Putinove Rusije, napiše neku optimističnu fantaziju budućnosti. “Jer, čini se da realnost doista imitira ono što sam za prethodno opisao. Misle ako sad napišem nešto optimistično i pozitivno da će stvarnost krenuti u drugom, pozitivnom smjeru, imitirati i taj roman…”, govorio je, smijući se.

Poznata je i njegova “Monumentalna propaganda” za koju je 2001. dobio Trijumf, državnu nagradu Rusije. U “Autoportret. Roman mog života” piše o sebi, govori o ruskim pjesnicima, autorima koji su prvo bili bliski vlasti, a nakon raspada Sovjetskog Saveza postali glasni kritičari socijalističke ere. Tvrdio je da takav opis odgovara Jevgeniju Jevtušenku, koji je, kao slavljeni sovjetski disident i veliki poeta umro u američkoj Oklahomi godinu dana ranije, u proljeće 2017., također od posljedica srčanog udara.

Stolar i aviomehaničar

Vojnovič je rođen u Tadžikistanu, u tadašnjem Staljinabadu, danas Dušanbeu. Obitelj se 1938. seli u Ukrajinu, nakon što mu je otac Vladimir, novinar, uhićen 1936. Pet je godina proveo u radnim logorima, optužen za antisovjetsko djelovanje. Za vrijeme Drugog svjetskog rata otac je prinudno unovačen, odveden na front, a Vladimir s majkom evakuiran na sjeverni Kavkaz. Školuje se neredovito, postaje stolar, potom stječe diplomu aviomehaničara.

Poslije mukotrpna odrastanja u Tadžikistanu, sin političkog zatvorenika, kritičan prema Staljinu i njegovim doktrinama, 1956. odlazi na studij u Moskvu. Nakon što nije uspio upisati se na književnost, studira povijest. U Moskvi radi na radiju, počinje objavljivati poeziju.

Ubrzo postaje član Saveza pisaca SSSR, druži se i kreće među onima koji se ne libe glasno govoriti protiv vlasti. Jedan od glasnijih kritičara režima, nije šutio do zadnjih dana života.

Godine 2003. potpisuje otvoreno pismo u kojem kritizira ruske vlasti u vezi rata u Čečeniji, 2015. traži od Putina da pusti iz pritvora ukrajinsku pilotkinju Nadiju Savčenko koja je štrajkala glađu. Pisao je da bi njezina smrt mogla imati veliki utjecaj na mišljenje svijeta o aneksiji Krima koji je provela Rusija i o ratu u Donbasu.


Promo

Izdvajamo