ZAGREB - Očekivanja čitatelja, pa tako i moja, kad se susretnu s literarnim prvijencem uglednog zagrebačkog psihijatra Milana Košute, posve sigurno nisu mala. Kad se netko na dnevnoj bazi bavi ljudskom psihom, pretpostavlja se da u pričuvi ima mnoštvo zanimljivih fabula, da zna što mu je činiti s likovima i kako ih “posavjetovati” da budu literarno uvjerljivi. To i jesu prednosti romana “Ljubavni život profesora Baltazara Sertića”, duhovito i ležerno ispripovijedane priče koja je važna “jer se može dogoditi svakome”.
Fatalno putovanje
Profesor Sertić jedan je od onih tako tipično antipatičnih likova - ugledni je liječnik sa sveučilišnom karijerom, karijerist koji je uspješno “hendlao” sve političke sustave, šezdesetogodišnjak s mladom ljubavnicom i željom da “pokori što više ljudi”. No, jedno putovanje s ljubavnicom u Bangkok posve će, njoj i njemu, promijeniti daljnje životne koordinate, dovesti ih do trenutka konačnog oslobađanja ili - pazite sad - do psihijatra, koji baš neće biti od velike pomoći.
No, Košutina nakana nije ispričati samo priču o jednom preljubničkom krahu i njegovim posljedicama, već svojim likovima (kojih je podosta, premda je spomenuto dvoje u prvom planu) dati “puninu” većim ili manjim digresijama o prošlosti, vezama, brakovima, profesionalnim usponima i padovima.
Tanka granica
Premda zanimljive fabule, “Ljubavni život” najjači je u onim dionicama koje od nje na neki način “bježe” i to u jako dobrim smjerovima - duhovitom, ali vrlo kritičkom tematiziranju zdravstvenog miljea i znanstvene zajednice, spletkama i lobijima, politici i crkvi, sitnim zajedljivim primjedbama o Zagrebu, psihijatriji i tankoj granici između ludila i “normalnosti”.
Košuta je kao pripovjedač postupio vrlo inteligentno - nije bježao od onoga što profesionalno najbolje poznaje, dapače, već je upravo to ležerno ubacio u promišljenu literarnu konstrukciju koja, na kraju, kao da šalje poruku kako život može biti puno veseliji i opušteniji ako ga ne shvatimo preozbiljno i odbacimo osjećaj krivnje, za što je odličan primjer ljubavnica Anita koja je spremna naglavce promijeniti svoj život, kako bi na kraju ipak zadovoljila sebe.
Hašek, Sokolović i Almodovar, to je humor kakav volim
Odluka da nakon uspješne karijere u drugoj profesiji napišete roman vjerojatno nije laka. Koliko je trajala “pripremna faza”?
Pripremna faza je trajala dugo. Možda od momenta kad mi je mama, u najboljoj namjeri, zabranila upis u gimnaziju po vlastitu odabiru. “Možeš ići u Petu gimnaziju zato što je to izvrsna škola i zato što tamo idu plivači, možeš ići u trešnjevačku gimnaziju zato što u blizini stanujemo i možeš u strojarsku tehničku da što prije stekneš zanimanje", bili su njezini savjeti. Od tri zla odabrah najmanje - teški štreberaj u Petoj gimnaziji. U prvom sam razredu imao sve petice i trojku iz hrvatskog ili srpskog jezika. Možda je roman i pokušaj popraviti trojku nakon 37 godina.
Bez obzira na sve što se likovima dogodi, vaš roman djeluje optimistično. Je li to nastavak posla drugim, književnim sredstvima?
Točno tako. Psihoterapija je jedan od načina kako si olakšati život. Čitanje zanimljive knjige koja promovira život djeluju jednako terapijski. Veselilo bi me da čitatelj, nakon što pročita ‘Baltazara’, osjeti da život ima smisla. U tom bi se slučaju radilo o romanu koji ima aspiraciju da bude terapijski. Kome je dosadan, neka ga daruje nekome za rođendan.
Roman je obilježen specifičnim humorom. Imam dojam da je, recimo, Hašek jedan od “vaših” pisaca?
Obično se kaže za Shakespearea i Dostojevskog da poznaju čovjekovu dušu. Tvrdim da je jednako dobro poznaju i Hašek i ljudi poput njega: P. Almodovar, Z. Sokolović i slični njima. Osjećam se dobro na brodu kojim oni upravljaju.
U romanu ima provokativnih opservacija o zdravstvu, ali i napredovanju unutar znanstvene zajednice. Ima li reakcija vaših kolega?
Oni koji ga nisu pročitali prigovorili su mi da “kaj pišem te gluposti”. Liječnici su prezaposleni da bi čitali neafirmirane autore. Ne vjerujem da će s njihove strane biti bilo kakve reakcije. Žene, pripadnice znanstvene zajednice, pozitivno su reagirale.
Baltazarova i Anitina priča po “književnoj” su težini ravnopravne; zašto Anita ipak nije glavni lik romana?
Ne znam. Možda i jest.