Banalan sadržaj: Watt odlazi vlakom do kuće gospodina Knotta i ondje nekoliko mjeseci služi, pa zatim ide natrag na vlak i odlazi. Takvi su naši obični, mali životi. I to je jedino što zanima Samuela Becketta (1906 – 1989).
Roman “Watt” napisao je na engleskom u Francuskoj, za vrijeme Drugog svjetskog rata, kao pripadnik Pokreta otpora, a objavljen je 1953. Prije je objavio na francuskom dva romana: “Molloy” i “Malone umire” (1951). Istovremeno s “Wattom” pisao je prvi roman na francuskom: “Mercier i Camier”, ali zadržao ga je u ladici, do 1974. Prije “Watta” objavio je još “nešto”, dramu “U očekivanju Godota” na francuskom (1952). Iz ovoga romanesknog “rata” engleskog i francuskog postala je drama.
Kada kod Becketta postoji par protagonista, i to bez obzira je li drama, ili roman, nema nikakvog dogovora. Vladimir i Estragon ne mogu se nikako dogovoriti gdje su i u koliko sati zakazali sastanak s Godotom. Mercier i Camier ne mogu se, prije toga, složiti za koliko su sati zakazali vlastiti sastanak; da li u devet ili u devet i petnaest. A kad je u pitanju samac, sluga Watt, opet isto: ništa se ne može dogovoriti sam sa sobom. U proturječju je sa svojom živućom sjenom.
Po sižejnom rasporedu “Watta”, prvi “nastupaju” nekakvi likovi s klupe, pričaju o nevažnom, tračaju druge. Čisto zavođenje publike. “Watt se sudario s nosačem koji je prevozio kantu za mlijeko”, piše u novom paragrafu. Tako preseli junaka s perona u kupe, u njemu upoznaje urednika katoličkog mjesečnika Crux.
Religija, filozofija ili politika ne mogu biti bolje od drugih ljudskih gluposti, to je ograničenje mozga. Primjerice: “Poštovani, štakor ili neka druga mala životinja pojede posvećenu hostiju. Prima li on u sebe Tijelo Kristovo ili ne prima?”, upita urednik Spiro suputnika Watta. Citira svoj članak o Lurdu, s asocijacijom na ukazanja Blažene Djevice Marije, iz 1844. Isti gospodin sam odgovora na prethodno pitanje: “I katkad bi Watt sve razumio, katkad bi razumio mnogo, katkad bi razumio malo, a katkad ne bi razumio ništa, kao sada.”
Watt je izašao iz puste, “neimenovljive” postaje i hoda kroz noć s torbama. I nakon par “bezveznih” peripetija ugleda dimnjake na kući g. Knotta. Ide od zaključanih glavnih do zaključanih stražnjih vrata: “Watt nikad nije saznao kako je ušao u kuću g. Knotta”.
Sjeo je u kuhinju u kojoj je gorjelo svjetlo. Pojavio se gospodin s pregačom od zelene čohe, potom je nestao, pa se vratio “odjeven za izlazak i nosio je štap”. Prije nego što je izašao dao je „sljedeću kratku izjavu”. Ispostavi se da je on sluga Arsene, Wattov prethodnik kod g. “kojega zovemo Knott”. Došao je kad je raniji stariji sluga otišao, pa mlađi postao stariji a Watt mlađi etc. Beckettov domino-efekt.
Spomenuta “kratka” izjava traje skoro trideset stranica, onoliko koliko je knjiga imala od početka do nje. Izvrnuta je logika očekivanja. A Beckett radi dalje, i u drugom dijelu, na nesigurnosti čitača, dakle priča zalud o obitelj Lynch, čiji se pas hrani ostacima gospodara Knotta, pa citira tri žabe, da bi ponovio: “Kako se ispostavilo, Watt nikad neće saznati koliko će vremena provesti u kući g. Knotta, koliko u prizemlju, koliko na prvom katu, koliko ukupno. Mogao je samo reći da se činilo dugo.” Istina, na jednom mjestu pisac veli da je tu boravio osam i pol mjeseci.
Na početku III. dijela romana ispostavlja se da je kuća, za pravo paviljon, i da blizu postoji još jedan, u koji je Watt bio preseljen da bi riječ, u prvom licu preuzeo netko drugi, kolega sluga i Wattov nasljednik. Paviljoni su, jednako kao titule starijeg i mlađeg sluge spojene posude. Watt nije siguran gdje je, kao što to nije bio ni junak “Malone umire”.
Vrtlar g. Graves “imao je štošta reći o temi g. Knotta”, njegovih bivših slugu Erskinea, Arsenea, Vincenta i drugih, “ali ništa zanimljivo”. “Jer otac mu je radio za g. Knotta, i očev otac, i tako dalje. Dakle, još jedan niz.” Ovo je prokletstvo Beckettovih nizova.
Nakon Watta u kuću je došao “neobični” Arthur; podsjećao je po građi na Arsenea i Erskina; on preuzima priču, zato što je Watt preseljen u drugi paviljon ili “zgradu”. Sluge se susreću u vrtu, između dvije zgrade, u kome je potok i most kroz koji je propala Wattova noga. “No posebni prijatelji bili su nam štakori koji su živjeli uz potok. Bili su dugački i crni”; vrt je ograđen ogradom od bodljikave žice etc.
“Baš je ogavna ta točka-zarez”, primijetio je sluga Arthur. Usput, sluge se razlikuju u ovom romanu, baš kao Mercier i Camier u drugom: jedni su debeli i okrugli, a drugi visoki i tanki. No, debeli i mršavi.
Ne znam kada je Samuel Beckett promatrao ulja Hieronymusa Boscha (1450 - 1516), no pomogao je čitatelju, upozoravajući na djela ovoga slikara. Nizovi pisca nobelovca i srednjovjekovnog slikara kao da se nastavljaju jedni na druge, u prostornom i vremenskom pogledu, uspostavljajući iracionalnu cjelovitost od riječi ili boja (str. 147).
Jedna rečenica iz “Watta” podsjetila me na drugu iz “Malone umire”. I to ova: “Jer ni o čemu se može govoriti kao o nečemu, baš kao što se o Bogu može govoriti samo kao o čovjeku, što je nedvojbeno bio, u stanovitom smislu, neko vrijeme, i kao što se o čovjeku, čak su i naši antropolozi to shvatili, može govoriti samo kao o termitu.” Druga jest: “Ništa nije tako stvarno kao ništa”. I ta stvarnosnost ničega čini Beckettovo djelo. Treba ponoviti: još jedno njegovo remek-djelo.