Knjige poezije u Hrvatskoj se prodaju u 10 primjeraka, romani u 300 -600, a ako su ‘teški’ bestseleri, u 1000 primjeraka godišnje. Prodaja knjiga u posljednjih godinu dana u Hrvatskoj, u odnosu na 2011., pala je za pedeset posto.
Izdavači ove podatke novinama povjeravaju krišom i tajno, a na službenim top-listama prodaje, koje knjižare šalju raznim medijima, fabricira se stvarno stanje na tržištu. Statistika koju vodi država, a odnosi se na novac kojim Ministarstvo kulture sudjeluje u proizvodnji knjiga, ne govori, međutim, da su potpore bitno padale: prije pet godina Ministarstvo kulture je davalo oko osam milijuna kuna za 806 naslova, u 2011. oko sedam milijuna kuna za 564 naslova, a u prvih šest mjeseci 2012. oko šest i pol milijuna za 512 naslova.
Dakle, potpore u proizvodnji knjige u jednom su trenutku pale za oko milijun. No, opet, to nije jedini novac koji država daje. Nešto više od deset milijuna kuna godišnje Ministarstvo stoji nabava knjiga za knjižnice, a u valu nekritičke podrške domaćoj knjizi država svake godine plaća stipendije i stimulacije za pisanje cirka četrdesetorici domaćih pisaca, među kojima se, bez iznimke, uvijek nađe netko za koga bi bilo bolje da mu plati da ne piše, umjesto da piše.
Čitaju, ali ne kupuju
Sagledamo li i druge zaplete koji su snašli izdavaštvo, a nisu vezani za Ministarstvo kulture, valja reći da je velike izdavače pokosio izostanak potpore za izdavanje udžbenika, u trenutku kad su se već zadužili za prostore knjižara, pa sad nema ni udžbenika, ni novca da se plate knjige malim izdavačima koji, pak, bez velikih i njihovih knjižara više ne bi imali gdje prodavati, osim možda putem interneta. U svemu tome kupac knjiga, hrvatski građanin koji ima sve manje keša i živaca, nikad nije bio, a sad je ponajmanje, dobar potrošač u knjižarama: radije u recesiji ide po sajmovima, gdje jednom godišnje ganja sniženja i pokupuje neku siću. No, to opet ne znači da ništa ne čita jer su knjižnice relativno dobro opremljene i posjećene.
Vujićev kadar
Da skratimo, relacije između državne blagajne, izdavača i osiromašenog kupca u ovom su trenutku izazov za one koji primaju plaću da se brinu o hrvatskoj kulturi, dovoljno složen da nije nezanimljivo čuti kako bi na njega - da su kojim slučajem sada na istim funkcijama - odreagirala dva čovjeka koji su u Ministarstvu kulture, također za vrijeme lijeve koalicije, ali Račanove, bili zaduženi za knjiški resor. Branko Čegec i Branko Maleš dijele ‘drugarske’ savjete...
Krizna strategija: financirajmo samo 50 naslova godišnje
Stanje u izdavaštvu nije moguće gledati izolirano od ekonomskih neprilika u zemlji, na koje Linić reagira potezima provincijskog knjigovođe, dakle mehanički, ne uzimajući u obzir uzroke i kontekst krize. Bez ozbiljnih ulaganja nije moguće premostiti godinama stvarane provalije. Kad je o knjizi riječ, bez kupaca se ne mogu pokrenuti mehanizmi distribucije i prodaje. Da sam kojom nesrećom ja danas pomoćnik ministra za knjigu i izdavaštvo, nastojao bih uspostaviti kratkoročnu, kriznu strategiju. Država sada ne smije rasipati novac na tisuće projekata. Nužno je uspostaviti rigorozan sustav kriterija, formulirati ih u natječaju i reći: trenutno možemo financirati 50, 100 ili 300 projekata. U tim bi projektima trebalo pokrivati minimalno 50 posto produkcijskih troškova. Ne mislim da se pritom financiraju monumenti, nego umjetnički i stručni vrhunci, poezija, proza, esejistika ili drama. To vrijedi i za časopise: ozbiljne zemlje sufinanciraju desetak časopisa, a oni moraju biti dostupni. A za to već morate imati knjižarsku mrežu, koja razlikuje i ponešto više od 50 nijansi sive.
(Branko Čegec, prvi pomoćnik za knjigu ministra Antuna Vujića)
Država treba intervenirati u cijenu knjiga i pojačati sajmove
Tko će odlučiti koje su to knjige koje u krizi financiramo? Koja petorica ljudi imaju kulturnu moć i moral u očima zajednice? Ima nas četiri milijuna i dvjesto i mi se oko toga ne možemo dogovoriti. Jer treba i voljeti hrvatsku kulturu, a ne samo svojih 14 do 17 tisuća kuna plaće. Ali, pomake od dva milimetra možemo raditi. Recimo, ako država već sufinancira, zašto ne bi odredila gornji plafon cijene za knjigu kojoj je dala novac? Recimo 80 kuna bi bila gornja granica za poeziju. Za domaću prozu, po meni, 200 kuna tvrdi uvez, 150 meki. Što se tiče stranih klasika, tu bi država trebala financirati samo prvi prijevod nekog djela, ne i treći u zadnjih deset godina. Dakle, za prvi prijevod stranog klasika: 300 kuna tvrdi, 200 kuna meki uvez. Govorim o knjigama od oko 400 stranica. Druga stvar, knjiga u podrumu nikome ne znači ništa. Pojačajmo sajmove. Ta galama pogodovala bi knjizi. Isto tako, i neki outlet knjiga u centru Zagreba. Koji bi bio i društveni događaj, organiziran uz svirku. Uz više programa, i više bismo ljudi zaposlili. (Branko Maleš, drugi pomoćnik za knjigu ministra Antuna Vujića)