EKSKLUZIVNO

PRVI SMO PROČITALI NEOBJAVLJENI RUKOPIS KULTNOG PISCA I NOVINARA Miljenko Smoje kakvog dosad nismo znali

Jadran Babić / CROPIX

U ljeto i jesen 1991. Smoje sluša i gleda vijesti, osluškuje topove i avione i - piše. Ne piše za novine, jer je umirovljenik. Piše za sebe: dnevničke zapise, crtice i priče. Ti zapisi pronađeni su nakon smrti u njegovoj rukopisnoj ostavštini, da bi tek sada, pod naslovom “Judi i beštije - ratna kronika malog mista” - bili objavljeni u nakladi Hena coma

Potkraj 80-ih, Miljenko Smoje je bio najpopularniji dalmatinski, a možda i hrvatski novinar. Njegove reportaže čitale su se naglas za kuhinjskim stolom, njegove tv serije pratili su milijuni, a proza i dijalozi izišli iz njegovog stroja popularizirali su i kodificirali srednjedalmatinsku čakavicu kao usporedni književni jezik.

Već početkom 90-ih, situacija se stubokom promijenila. Miljenko Smoje u Hrvatskoj je, a pogotovo u Splitu, postao okužen. Pljuvan i napadan, prokazivan kao jugoslaven, komunist i autonomaš, izložen medijskom, a katkad i fizičkom linču, Smoje je 1995. diskretno i u tišini pokopan izvan rodnog grada, u brdskom selu Žrnovnici.

Između te dvije dekade i ta dva obrata sudbine stajala je jedna, prijelomna godine - 1991. Te godine, u Hrvatskoj počinje pravi, ozbiljni rat. Miljenko Smoje je u mirovini i prvi put u životu četiri mjeseca novinarski neaktivan. Feral još ne postoji, doba njegovog novinarskog “revivala” i ideološke harange još su daleko pred njim. Istodobno, i zemlja i vrijednosti i novinarstvo kojem je dotad pripadao nepovratno odlaze za horizont. Tog ljeta i jeseni 1991. Smoje sluša i gleda vijesti, osluškuje topove i avione, i - piše. Ne piše za novine, jer je umirovljenik. Piše za sebe: dnevničke zapise, crtice i priče. Ti zapisi - dosad nisu objavljeni - pronađeni su nakon smrti u njegovoj rukopisnoj ostavštini, da bi se tek sada, pod naslovom “Judi i beštije - ratna kronika malog mista” - bili objavljeni u nakladi Hena coma.

Jadran Babić / CROPIX
 

Pronicljivi opažač

U žanrovskom smislu, “Judi i beštije” su nastavak onog specifičnog dnevničko-reportažnog žanra koji je Smoje kodificirao s “Dnevnicima penzionera”, a okončao svojim “Pasjim noveletama”. Riječ je o knjizi tekstova koje Smoje ispisuje od početka ljeta 1991. do sredine siječnja 1992.: posljednja među pričama zbiva se na dan priznanja Hrvatske, dan koji Smoje emfatično opisuje kao “najsvitliji dan u ciloj povijesti Ervacke”. Prvi dio svoje ratne kronike Smoje ispisuje u bungalovu u Supetru na Braču.

Drugi i veći u ribarskom mjestašcu Pisak kod Omiša u koje se sklanja te jeseni jer mu je ratna atmosfera Splita neizdrživa. Tijekom sedam mjeseci, Smoje niže dnevničke, putopisne i anegdotalne zapise, dokumentirajući kako javnu, kolektivnu povijest, tako i atmosferu male sredine koja postupno tone iz varljivog mira u potpuni rat. U zapisima čitatelj može naći cijelu ratnu kronologiju 1991: desant na Šoltu, pad Drniša i Vukovara, pomorsku blokadu Splita, evakuaciju kasarni, konvoj za Dubrovnik. Istodobno, Smoje kao pronicljivi opažač prikazuje postupno potonuće u nenormalno jedne mirnodopske, naoko idilične sredine: počinju šovinistički verbalni ispadi, dotad bliski prijatelji prestaju se pozdravljati, u izlogu brijačnice osvane Pavelićeva slika, da bi postupno otpočelo pustošenje stanova, prokazivanje “snajperista” te miniranje srpskih vikendica.

“Judi i beštije” pri tom nije nimalo slučajno naslov knjige: Smoje doista prikazuje “sezonu iz pakla” u kojoj se ljudi stvarno pretvaraju u beštije, a svijet najednom biva postavljen po novim, perverznim pravilima koja kazuju da si to bolji što si - gori. Pri tom, dakako, Smoju i u ovim zapisima literarno najviše potiču oni motivi koji su i inače u njegovim tekstovima najbolji - a to su travestije ideoloških i političkih identiteta. Stari, pravi vjernici se bune da su ih novopečeni katolici izgurali iz crkve. Najveći ratni huškači su ujedno pobjegulje od mobilizacije. Kafanski patrioti prvi su na trajektu za Anconu, a prva tri reda crkve muku muče jer pojma nemaju što u kom trenutku treba raditi i izgovoriti na misi.

 

Svatko tko voli Smojin stil i njegov jezik (koji je u dobroj mjeri sam smislio i kodificirao) pronaći će ga i u ovoj knjizi. Pronaći će i ono što je kod Smoje uvijek najbolje, a to je slatko-kisela, humorno-sjetna anegdotalnost. Svezak je pun takvih čarobnih minijatura, od kojih mi napamet pada jedna. Piščeva susjeda iz Piska dobiva “važnu” ratnu dužnost dežurati u apoteci, koja je sada krizni štab. A njen je susjed - pak - naziva telefonom iz Omiša, predstavlja se kao Krizni štab Omiš i sluša njen raport o tome kako je stanje normalno i kako nema sumnjivih osoba. Susjeda šeta mistom ponosna je što kriznom štabu predala važni raport, a pri tom u čitavom selu jedino ona ne zna da je razgovarala s mještaninom šaljivdžijom.

“Judi i beštije” - ukratko - u stilu, duhu i jeziku predstavljaju Smoju kojeg znamo i kakvog su mnogi zavoljeli. No, ovaj svezak prikazuje i jednog Smoju kojeg ne poznajemo: Smoju koji je - kao nikad prije ili poslije - politički i vrijednosno dezorijentiran.

Dva mita

“Hejteri” slavnog novinara tijekom posljednjih su četvrt stoljeća izgradili cijelu mitotvornu nadgradnju o Smojinom žestokom antihrvatstvu i tvrdom komunizmu: “case study” takve publicistike je knjiga “Spomenik izdaji” Joška Čelana u izdanju katoličkog nakladnika Verbuma u kojoj se ta teza razrađuje na impresivnih i redikuloznih 488 strana. Smojini apologeti su - pak - taj set tvrdnji uzeli zdravo za gotovo, samo su im obrnuli vrijednosni predznak i konstruirali lik Smoje-feralovca koji je ostao dosljedan i nije pogazio ni u 90-ima svoje ideale.

“Judi i beštije” će i zagovornicima prvog, i zagovornicima drugog mita biti neočekivano iznenađenje. Smoje - dakako - o ranim 90-ima ima malo što lijepo reći. Snebiva se nad naglom provalom antikomunizma u sredinama (poput Brača) koje su u tih 50 godina prešle put od srednjeg vijeka do turističke dembelije. Grozi se pljuvanja po partizanima i antifašizmu. Uočava upadanja u stanove, atmosferu doušništva i miniranje srpskih lokala. Ruga se verbalnim ispadima Šime Đodana i pretvorbenim marifetlucima Hrvoja Šarinića. Također uočava i uznapredovalo nasilništvo dijelova Hrvatske vojske, pa (bogme, proročanski) piše kako smo - ako takvima vlast ne stane na kraj - “najebali posli rata”.

Jadran Babić / CROPIX
 

Pitanje ideologije

Mnogi će, međutim, biti ipak iznenađeni koliko Smoje iz 1991. usvaja i diskurs i vrijednosti ranog tuđmanizma. Napadačku vojsku redovno zove “četničke bande”, “armijsko-četničke bande” ili “dušmani”, Tuđmana s tek zrnom ironije zove “naš prežidente”. Dan priznanja 15. 1. naziva “najsvitlijim danom” u “povisti Ervacke”, a u trenutku kad dozna da je mornarica granatirala Veli Varoš piše da bi im “on sad na Terazije atomsku bombu bacija”. “Judi i beštije” u tom je smislu poučna sonda u povijest tadašnjeg svagdana, dokument koji pokazuje kako su psihoza napadnute zemlje i osjećanje pravedničkog revolta neizbježno inficirali i ljude poput Smoje.

Smoje je - dakako - najprije humorist, a kao i svi humoristi nije čovjek ideja, nego sabotaže i potkopavanja ideja. Kad misli ili analizira, on je plitak, a često olako prisvaja kolektivne mitomanske predodžbe, recimo o Drnišanima koji su kukavno utekli iz grada, ili o izbjeglicama - parazitima koji se bahate u hotelima. Poput Twaina ili Hrabala ili Ante Tomića, Smoje je najzanimljiviji kad ideji i ideologiji nalazi zaumnu slijepu pjegu. On sam ne samo da nema i ne može imati ideologiju, nego uopće ne vjeruje da itko stvarno ima i vjeruje u ideologiju.

Jer, kod Smoje ideologije su tek krabulja, a svijet javne politike naprosto travestija u kojoj postoji kodificirane i dogovorene uloge, a papagaji izgovaraju tuđe unaprijed zadane tekstove. “Na stranicama ‘Judi i beštija’ takav se pirandellovski Smoje - dakle, humorist koji se ruga ideološkim identitetima i političkom igrokazu - sudara s barem još dvojicom. Jednim, koji se trudi i pokušava biti vjernik, te koji ima određenog razumijevanja za novi svijet koji nastaje. Te trećim, koji sa žaljenjem gleda kako je svijet bivših vrijednosti koji poštuje pogažen i bačen u blato.

“Judi i beštije” su - ukratko - književni dokument nedoumice i idejne nesigurnosti. Ali, dobra književnost ionako se ne hrani pouzdanim istinama, nego nedoumicama i slijepim pjegama mišljenja. A upravo u tim trenucima - kad prestane misliti, a počne nagrizati mišljenje - “Judi i beštije” su knjiga koja pokazuje koliko je njen autor bio dobar pisac.

Izdvajamo