Ako je Dubravki Vrgoč bio cilj da protrese ustajali zrak u HNK i Zagrebu, u tome je uspjela. Već u tramvaju mogla sam dešifrirati tko se uputio na gostovanje Julije Kristeve, francuske filozofkinje i spisateljice svjetskog glasa, točnije, jedne od najvećih živućih filozofkinja (i među filozofima): mladi u kasnim dvadesetim i ranim tridesetim, sasvim nepremijerno odjeveni (crni understatement), koji su stišavali uzbuđenje: konačno se i njima, nevažnoj humanističkoj sitneži, netko bitan obraća.
Za prvi Filozofski teatar, gledalište HNK bilo je ispunjeno. A Kristeva se imala na što osloniti - nekolikogodišnju veliku posjećenost Subverzivea, tematikom sličnog subotnjoj večeri u HNK. Uostalom, s Kristevom je i razgovarao Srećko Horvat.
Čitanje Alme Price
Julia Kristeva, savršeno dotjerana, crno lakiranih noktiju, u tamnoplavom odijelu i s prstenjem koje je znalo zablještati i duboko u zadnjim redovima, svjesna sebe kao žene od glave do pete, pojavila se na pozornici nakon što je Alma Prica imala težak zadatak 45 minuta držati publiku mirnom dok čita tekst Kristeve. Inače, Isabelle Huppert, jedna od najslavnijih francuskih glumica, moja omiljena, čitala je taj tekst iz novog romana Kristeve, “Terezijo, ljubavi moja” u pariškom “Odeonu” na njegovu prvom predstavljanju.
Kad ne bi sve što dolazi od Alme Price za mene bila čista karizma, i ja bih se možda pridružila onima koji su smatrali da je to puno predugo; manje onima koji su smatrali da je nemoć da se 45 minuta sluša tekst Julie Kristeve više naš problem, nego koga drugoga. U svakom slučaju, Alma nam je pročitala onaj dio romana u kojem Tereza opisuje svoje tjelesno, seksualno iskustvo (po većini tumačenja i sama Tereza Avilska pisala je upravo o tome), izjednačujući vrlinu I putenu ljubav. Tim više što mislim da je publika očekivala i nešto glume - pa, u filozofskom smo teatru, zar ne?
No, što je filozofski teatar, možda ćemo tek doznati, jer ono što je uslijedilo bio je, recimo, intervju Horvata s Kristevom. Svi novinari imaju istu noćnu moru - sugovornika koji odgovara deset puta dulje no što bi on želio, guta novinara dok ovaj sasvim ne klone.
Tereza i Židovi
Tako da mislim da nije baš pravu moja znanica koja je smatrala da je voditelj nije bio pripremljen: bio je pojeden. Na tri pitanja o Terezi Avilskoj (16. st) otišlo je gotovo sve vrijeme. Doznali smo da je ta, 32 godine nakon smrti beatificirana i kanonizirana katolkinja, čiji su roditelji pokršteni Židovi, usprkos fizičkoj slabosti te izloženosti inkviziciji osnovala je 17 samostana i neprestano pisala. Kristeva je roman napisala na prijedlog izdavačice koja joj je naručila “veliku knjigu” o poznatoj zapadnoj ličnosti: “Sveta Tereza Avilska deset je godina bila moja cimerica, a ja sam napisala 700 stranica”, rekla je Kristeva, koja će dogodine, na proslavi obljetnice rođenja Sv. Tereze, koju organiziraju Unesco i karmelićanke, i sama sudjelovati.
Tugo moja
Tek na samom kraju ostalo je nešto vremena i za aktualne stvari, pa se Kristeva osvrnula na svoj tekst “Bugarska, tugo moja”, u kojem piše kako Bugarska pati od korupcije, nasilja, nedostatka identiteta, ona je “jadno europsko dijete”, a Europa ne čini dovoljno na integraciji, čega su naročito svjesni time poniženi mladi. Kako je razgovor dospio na pravoslavlje kao vjeru, ne sjećam se, ali Julija Kristeva smatra da je ono u razvoju, usljed turskih osvajanja, zastalo negdje u predrenesansi, za razliku od katolicizma, koji se razvijao, pa dospio i do “individue”. Crkva, naravno, ima utjecaj i na društvo, pa kako ona i sama dolazi iz pravoslavne zemlje, uvijek je zbog toga “zaostatka” osjeća pomalo tužnom.
Apstraktno slikarstvo
Meni je tu nešto zaškripalo, a poslije nisam mogla nego složiti se s Katarinom Luketić, autoricom knjige “Balkan: od geografije do fantazije”, koja je iznijela nekoliko argumenata zbog kojih je takvo mišljenje “stereotipno”. Možda ovo pitanje traži sigurnije simultane prevoditelje, jer oni koji su pratili na francuskom, a bilo ih je mnogo, dali su događaju najvišu ocjenu. A možda i boljeg novinara od mene, jer mi je moja profesorica Nadežda Čačinovič rekla da ta teza nije nova, a i pokušala mi je objasniti na primjeru apstraktnog slikarstva…što je tad već bilo preteško za mene.
Sjedili smo, naime, poslije nastupa u malom lijepom salonu HNK gdje su s Kristevom, uz čašu vina, na francuskom razgovarali ministrica Zlatar, Nadežda Čačinovič, Ivica Buljan, Tomislav Brlek, Leila Topić, Ingrid Šafranek … a nama ostalima bilo je čekati da dođe Horvat, pa da se razgovor povede na engleskom.
Zasad, kaže Kristeva, za Terezu nema ovdje zainteresiranih izdavača; no, u Hrvatskoj su prevedene njene “Moći užasa”, a upravo je izišlo i “Crno sunce” (Naklada Jurčić). A u Srbiji, u crnom pravoslavlju, i “Crno sunce”, i “Neverovatna potreba da verujemo” i “Ljubavne povesti”…
Dakle, veliki kulturni događaj, važna gošća; ostaje da utvrdimo što je “filozofski teatar”. Ali bit će dobro, čak i ako Tereza Avilska ne pomogne.