Ratni dnevnik bosanskog franjevca Josipa Markušića, poznatog kao provincijala koji je nesmiljeno poratno nasilje vlasti nad franjevcima ublažio pronalaženjem 1949. „modusa vivendi“ s Josipom Brozom Titom, pojavio se kao knjiga „Ratne zabilješke 1941.-1945.”
Proučavatelj Markušićeva života i djela, književnik i urednik Ivan Lovrenović, susret provincijala Markušića i maršala Tita uspoređuje s epičkim susretom fra Anđela Zvizdovića i sultana Mehmeda II. 1463. Susret potonjih se dogodio nakon pada Bosne pod Osmanlije i gubitka perspektive za opstanak Katoličke crkve u Bosni.
- Na ravno 400 zasebnih listova fra Josip Markušić je kroz gotovo punih pet godina svojim sitnim rukopisom i u krajnje discipliniranoj samokontroli zapisivao što se događalo u njegovoj okolini. Tu vrstu ratnoga dnevnika, koju ćemo uvjetno nazvati i samostanskom kronikom, vodio je s takvom dosljednošću i detaljnošću kojom tih godina nije vodio ni jedan drugi kroničar Bosne Srebrene, kazao je priređivač knjige Jozo Džambo.
On napominje da je rukopis nepaginiranih odvojenih stranica do priređivača stigao s poremećenim redoslijedom i gubitkom bilješke za neka razdoblja.
Kako je Markušić pristupao svojim obavezama u zla vremena, govore njegove izjave da je jedina stvarna opasnost „ne pokazati se čovjekom“. Ostati s narodom hrvatskim i katoličkim, a sa svima ostalim u najljepšim odnosima i stvarno bratski, bila je deviza tadašnjeg jajačkog gvardijana. „Ostali smo da svjedočimo za istinu, za svoje ideale i vjerovanja. Nismo bili političari, već jedino ispovjedaoci“, napisao je.
Važnost povijesnog pamćenja
Knjigu je uredio Drago Bojić, franjevac čije je sjedište u Samostanu sv. Luke u Jajcu, kao Markušićevo za vrijeme Drugog svjetskog rata. U uvodu ističe da se Markušić pridružio listi franjevačkih ljetopisaca koji zapisima ostavljaju svjedočanstva o svom vremenu te prenose iskustva kako bi se nasljednici lakše nosili s izazovima svoga vremena. I jedno i drugo svjedoči kako su minule generacije franjevaca imale snažnu svijest o važnosti povijesnog pamćenja iz kojeg zajednica izrasta, ističe Bojić.
Lovrenović kaže u pogovoru da su „Ratne zabilješke“ gorki trijumf istinoljublja i čovještva, te solidarnosti sa slabijima, u kojima se očituje starinski patriotizam i otpor tuđinstvu. „Iz toga izlazi sva snažna političnost ove kronike, a ne iz pripadništva ikojoj političkoj ideologiji“, smatra Lovrenović.
Kao svećenik i katolički vjernik Markušić je cijelim svojim bićem franjevac „bosanskog formata“ i cijelo njegovo djelovanje je time označeno. Predstavnik je tradicionalnog konzervativnog bosanskog katolicizma, odan crkvi i disciplini Reda. Ljubav prema svom narodu povezivao je s nepotkupljivim svjedočanstvom o nečovještvu počinjenom u ime toga naroda, ističe se.
Lovrenović podsjeća da je Markušić bio pristalica Jugoslavije, ali ne u političkom i ideološkom pogledu, nego je to izlazilo iz stare integralističke južnoslavenske struje među franjevcima. Ta struja njeguje predodžbu o srednjovjekovnom Bosanskom Kraljevstvu kao svom institucionalnom ishodištu, objašnjava Lovrenović, te dodaje da je Markušić nacifašističku okupaciju zemlje doživljavao kao narodnu katastrofu.
Jedinstvena pojava
Josip Markušić (1880.- 1968.) bio je gvardijan u Jajcu, Sarajevu i Beogradu; nastavnik i ravnatelj franjevačke gimnazije u Visokom, te definitor, kustos i provincijal Bosne Srebrene. Godine 1955. odlazi u mirovinu, kada je odlikovan Ordenom bratstva i jedinstva I. reda.
Za vrijeme rata, samostan u Jajcu posjećivali su književnik Ivo Andrić i pjesnik Nikola Šop, a tijekom tridesetih godina, dok je vodio samostan u Beogradu, s jednim od najvećih slovenskih arhitekata Jožetom Plečnikom (1872.-1957.) Markušić je izgradio Crkvu sv. Ante. Intenzivno je tragao za umjetničkim rješenjima sakralnih prostora. Prema Lovrenoviću, bio je „jedinstvena pojava među katoličkim intelektualcima u BiH 20. stoljeća“.
Knjiga, u nakladi Franjevačkog samostana Sv. Luke u Jajcu i Synopsisa, na 730 stranica osim ratnih bilješki donosi brojne priloge, dokumente i karte, među kojima su dokumenti o zabrani obavljanja političkih i javnih poslova franjevcima, te o zabrani upotrebe crkava za obranu.
Od 1980. rukopis se nalazio izvan samostana i bio izgubljen, premda je u nekoliko navrata korišten i javno citiran, da bi prije nekoliko godina bio pronađen u Arhivu Republike Srpske u Banjoj Luci, od kuda je vraćen u Franjevački samostan u Jajcu.