PIŠE PATRICIA KIŠ

RATNI DNEVNIK Potresno svjedočanstvo velikog fotografa Pava Urbana

U izdanju MeandarMedije je izašla, a za vikend je promovirana, knjiga “Ratni dnevnik Pava Urbana”. Uz ratni dnevnik Pava Urbana, u knjizi su i njegove fotografije te kratka biografija, uvod Dubravke Vrgoč i sjećanja Antuna Maračića i Slavena Tolja. Posebno je poglavlje posvećeno fotografijama koje je snimao onoga dana kad je poginuo, 6. prosinca 1991. godine, sa samo 23 godine. Snimio je dvanaest fotografija, sedam u boji i pet crno-bijelih. Zapisi su svojedobno bili tematizirani u ZKM-u, ali bilo je i vrijeme da se ovaj ratni dnevnik ukoriči, u nevelikom formatu, no vrlo zanimljivom prijelomu (dizajn Bestias, art direktorica Mara Bratoš).

Priča o Pavu Urbanu, mladiću punih usana i melankoličnih očiju, poznata je široj javnosti, no za svaki slučaj, podsjetimo, ukratko: rođen je u Dubrovniku u kolovozu 1968. u skladu s obiteljskom tradicijom završava Pomorsku školu pa Pomorski fakultet, kratko i plovi na Jadroliniji, no odlučuje kako je ljubav prema fotografiji jača. Kolege i kritika odmah su prepoznali njegov talent, pa tako u knjizi čitamo kako je Tolj s Urbanom dogovarao izložbu, neposredno pred njegovu smrt.

Urbanov je raspon fotografskog interesa bio vrlo širok, bavio se i kazališnom fotografijom, radio je i za Dubrovačke ljetne igre i za kazalište Marina Držića, no ono po čemu je zapamćen, bili su događaji koje mu je početkom devedesetih neposredno nametnula stvarnost – rat. U spretnoj kombinaciji dokumentarističkog pristupa i umjetnosti, jedan je od najboljih autora ratne fotografije na ovim prostorima.

U knjizi je niz poznatih fotografija, no i jedna koju do sada nisam vidjela. U posve praznom centru grada voze se dvije djevojčice na jednom biciklu, u ljetnim haljinama, bezbrižna izgleda, unatoč zlosutnoj praznini trga oko njih, kao na slikama Giorgia de Chirica. Zastale su kako bi kratko pozirale fotografu, hrabrija djevojčica gleda u fotografa, druga, iza nje, kao da se malo srami.

U knjizi je ova fotografija postavljena kao svojevrstan kontrast (mlado - starije, opuštenost - zabrinutost), uz jednu od najčešće reproduciranih Urbanovih fotografija, tri muškarca u improviziranom skloništu, jedan gleda u pod, drugi je začepio uši, u prvom je planu muškarac koji grli uplašenog psa. Objavljene su i fotografije gospođe koja gleda brojne osmrtnice na zidu, vidimo ju podbočenu, s leđa, pa gospođe u posve uništenom stanu u kojem je samo fotelja ostala čitava.

Na prvoj od fotografija koje je snimio posljednjeg dana života ne događa se ništa, vidi se samo pust grad u tmurno prosinačko jutro, na sljedećoj je već pakao, u dnu Straduna vatra i eksplozija od koje se trese kamera...

Sve fotografije objavljene u knjizi su crno-bijele. Uz fotografije, čitamo i sedam dana kronike teške stvarnosti, te ljubavnu priču sa Marom Bratoš, njegovom tadašnjom djevojkom, fotografkinjom. Ovako je pisao Pavo Urban: “Do prije mjesec dana bio sam tako normalan. Do prije dva mjeseca bio sam skroz normalan. I nešto najnormalnije bilo mi je ležanje s Mârom u entrati. Ispod velikog baroknog ogledala”, te: “Kako je čudno kad je smrt blizu. Shvatiš koliko si živio dobro i koliko si bio objesan.”

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
18. travanj 2024 18:38