Kako je i najavio u svojoj knjizi “Leksikon intimnih gradova” (prijevod Dariya Pavlešen i Ana Dugandžić, Fraktura), poznati ukrajinski pisac, puno prevođen i važnim nagradama nagrađivan Jurij Andruhovyč, nakon što je gostovao na pulskom Sa(n)jam knjige, došao je u Zagreb, u taj svoj, među koricama najavljeni, prosinački posjet.
U spomenutoj knjizi Andruhovyč pripovijeda o gradovima do kojih je u životu stigao, kuda je išao i što su mu značili, kakve misli iz njega izvlačili Berlin, Moskva, Helsinki, Jeruzalem, u što ga emotivno uvlačili Kijev, Kalinjingrad, New York, kakvim je iz svojih cipela viđao i gledao Palermo, Linz, Krakov...
Koliko s gradovima u kojima smo u prolazu, koji nam nikad nisu bili dom, u kojima nismo rasli i gdje se nismo formirali, možemo biti - intimni?
- Prvo sam htio knjigu nazvati “Leksikon intimnih mjesta”, to bi bila aluzija na seksualnost, intimna mjesta tijela. No, kako mi je ton i zvuk riječi također bitan, jer glazbenik sam, na ukrajinskom to, izgovoreno naglas, nije posve dobro zvučalo. Zato sam se na koncu odlučio za “Leksikon intimnih gradova”.
Kako ste počeli pisati ovu knjigu? Gotovo da bi svaki putnik trebao imati nešto slično, dijelom vlastitu historiografiju ispričanu kroz bitne mu toponime.
- Bio sam na književnoj rezidenciji u Berlinu, 2005. Bila je to godina nakon narančaste revolucije. Puno sam tada putovao. Dobivao sam dosta poziva za čitanja i nastupe. Imao sam pun rokovnik zakazanih putovanja. Odjednom sam osvijestio da samo prolazim kroz gradove. Kao da sam u nekom videospotu s gradovima, ali nisam koncentriran. Danas sam ovdje, sutra ondje, hotel, sastanak i novi grad. Tad sam odlučio napraviti nešto da ne izgubim kontakt s realnošću, da mi ti gradovi ne budu tek kulisa, da zaustavim taj proces, da gradove počnem gledati.
Razmislio sam, napravio listu, izbrojao, koliko sam se mogao sjetiti, od prvog izleta u neki grad, do danas, bilo ih je na prvoj listi 126, sad je više od 200 gradova. Napravio sam selekciju, tragao za nekim brojem, odlučio se za 111. U stranim sam izdanjima izbacio neke ukrajinske gradove, jer funkcioniraju samo u ukrajinskom kontekstu, strancima morate puno objašnjavati, to ne ide, kao da morate objašnjavati pozadinu šale.
Akademik Dmitry Lihachov, kojeg nazivate savješću ruske inteligencije, tvrdio je da su u SSSR-u postojala samo četiri europska grada - Talin, Riga i Vilnius, prijestolnice baltičkih republika te ukrajinski Lavov. Kakav je Lavov danas?
- Kad dođete u taj grad, prva impresija jest da ste u Europi, donji grad, stari grad, tržnica, sve je slično Krakovu, Pragu, neki su kutovi poput Beča. Imaju tamo neke probleme s turizmom, kao i drugdje. Pravi Lavov, koji sam volio, u koji sam se zaljubio dok sam tamo studirao, krajem 1970-ih, početkom 1980-ih, više ne postoji. Progutao ga je turizam. Ali, taj je turizam grad i uredio, novac se osjeti. U Lavovu dobijete dojam da ste u nekoj normalnoj srednjoeuropskoj zemlji. Lavov je mentalitetom prilično specifičan, jedini grad u Ukrajini gdje imaju buržoaziju gotovo pa u nekom starom smislu, neku vrst dinastija. Oni valjda za obiteljskim okupljanjima diskutiraju probleme koji datiraju iz doba Habsburgovaca.
Puno je u tom gradu kulture, intelektualnog života, intenzivan je književni život. UNESCO mu je dao status grada literature. Tamo se u rujnu održava najveći književni sajam u Ukrajini i međunarodni književni festival. Tamo su bitne umjetničke akademije, neki kažu da je to kulturni glavni grad Ukrajine, makar ja to ne bih tako nazvao. Živim 130 km od Lavova, u Ivano-Frankivs’ku. Puno je manji, skromniji. Do 1962. zvao se Stanislav, tad su mu promijenili ime. Ponosan sam da živim u gradu koji se zove po pjesniku Ivanu Franku.
Pišete i o Pripjatu. Pamtite li gdje ste bili kad ste čuli za eksploziju u Černobilu?
- Jako se dobro sjećam. Tad sam radio u tipografiji, bio sam tehničar, odgovoran za produkciju novina, među prvima bih dobivao vijesti. Sve smo vijesti, izuzev onih lokalnih, dobivali iz Kijeva ili Moskve, preko teleprintera, telegrafskog pisaćeg stroja, mašine koja je kucala dugačke komade papira. Bio sam jedan od prvih koji je pročitao tu vrlo kratku vijest koja je stigla iz Moskve. Isti tekst su poslali za sve novine u cijelom SSSR-u.
Nismo pri objavljivanju smjeli promijeniti niti riječi. Sjećam se sadržaja, ali ne mogu ga točno citirati. Bilo je to vjerojatno 29. ili 30. travnja, nekoliko dana poslije eksplozije koja je bila 26. travnja. Obično bi vijesti koje su stizale iz Moskve objavljivali na naslovnici i na prvoj stranici, ali naredba je bila da se ovo objavi na zadnjoj stranici, tamo gdje je vremenska prognoza, šale, TV program, da se stavi u donji kut. Bile su to svega dvije, tri rečenice koje su govorile da su sva nagađanja o nekom incidentu u Černobilu laž i da je situacija potpuno pod kontrolom.
Do tada nismo ni čuli te glasine, zaključili smo, ako Moskva piše o nečemu o nismo ni čuli i još to demantira, da je situacija vrlo ozbiljna. 1. svibnja je bila parada, ljudi su počeli polako shvaćati kao je opasno ići na ulice, na otvoreno. Tad je počela eksplozija nagađanja.
Pišete o Zürichu 2004., spominjući pisce emigrante, za sebe kažete da - ako ikad emigrirate, da to neće biti Švicarska već neka zemlja poput Gruzije, koja također ima planine. Što su vam planine tako bitne?
- U mojoj regiji planine oblikuju krajolik. Nisu tako spektakularne kao Alpe ili Kavkaz, ali Karpati su mi jako važni. Znao sam zamišljati, pisati o nekoj neimenovanoj zemlji u kojoj je uvijek planina, to je utjecaj Karpata u meni. Moram imati neke planine oko sebe. To ne znači da moram živjeti u brdima, ali moram ih vidjeti s prozora na horizontu, to me usrećuje. Zato sam spomenuo Gruziju, makar u doba kad sam to pisao još nisam ni vidio Gruziju. Prvi put sam tamo otišao prije 3, 4 godine. Ljepša je no što sam i mislio.
Jurij Andruhovyč
Bio sam na književnom festivalu u Tbilisiju, pa smo išli u druge regije. Te 2004. bio je još jedan razlog da sanjam o Gruziji. Oni su 2003. imali revoluciju ruža, uspješnu, u to doba mi smo se pripremali za izbore. Imali smo Juščenka koji je mogao biti naš Sakašvili. Gledao sam na Gruziju kao na bolju zemlju koja je napravila ono što bi i mi trebali, a tada nismo uspjeli.
Pripovijedajući, doduše o Berlinu, ali dotičući se Slavena, parafrazirate Krležu, onu njegovu “Sačuvaj me Bože srpskog junaštva i hrvatske kulture.” Vi, pak, kažete, “...neka nas Bog čuva od ukrajinske velikodušnosti i ruske duhovnosti”.
- To je zapravo citat mog prijatelja, ruskog pjesnika koji živi u Pragu, a i analogija na Krležu. Pozadina su stereotipi koje su o sebi stvorile ukrajinska i ruska nacija. Rusi govore o toj velikoj ruskoj duši, ruskom duhu koji bi trebao biti uzor cijelom svijetu, a Ukrajinci pak sebe doživljavaju kao silno otvorene i iskrene. Niti su Ukrajinci tako otvoreni i velikodušni, kao što ni Rusi nemaju tako široku dušu.
Za sebe kažete da ste Ukrajinac kojem je važan dio identiteta to da je Ukrajinac iz zapadne Ukrajine. Što to znači?
- To znači da mogu živjeti bez Rusije. Neovisno. Mi smo dio različite kulture.
Baš danas, nakon tri godine zastoja, počinju pregovori između Moskve i Kijeva, o istočnoj Ukrajini. Je li komičar Zelenski prezelen i neiskusan za susret s od KGB-a formiranim Putinom?
- Baš danas je možda dan katastrofe za ukrajinski narod. Ti pregovori mogu donijeti samo štetu, veliku ili nešto manju. Zelenski govori zajednički jezik s Putinom a ne s Macronom, pri tom ne mislim samo na ruski jezik, već na kulturni identitet. Zelenski je homo postsovjetikus…