REPORTAŽA MILJENKA JERGOVIĆA S NAJVEĆEG NACIONALNOG SAJMA KNJIGA I IZDAVAŠTVA Dnevnički bum i crno tržište. Dva su trenda ovogodišnjeg Interlibera

Kada je prije četrdeset godina osnovan, Interliber je bio pokušaj Zagreba i ukupnog hrvatskog nakladništva da pariraju beogradskom Sajmu knjiga. Stvar je imala i svoju poslovnu logiku: dok se beogradski sajam tradicionalno odvijao posljednjeg listopadskog tjedna, zagrebački je, ako me sjećanje ne vara, bio u travnju. A kako je izdavačka industrija u Jugoslaviji objavljivala glavninu knjiga u dva velika turnusa, ranojesenjem i proljetnom, tako je Interliber mogao biti prilično bogato trgovište novih izdanja. Osim toga, njegovi osnivači računali su još na nešto: ipak je Zagreb bliži Zapadu od Beograda, pa će inozemni nakladnici, agenti, autori, ali i posjetitelji radije dolaziti na zagrebački nego na beogradski sajam. Otud i taj toliko ambiciozni naziv: Inter-liber. Biva, internacionalni sajam knjiga.

Četrdeset godina kasnije nema više opterećenja Beogradom, a bogme niti smisla usporedbama s beogradskim Sajmom knjiga. Interliber se već godinama odvija u studenom, a samo se u fejk njuz saopćenjima organizatora, te na reklamnim štandovima inače jedva postojećih ili nepostojećih kulturnih instituta pri stranim ambasadama, može iščitati njegov međunarodni karakter. Stranih gostiju nema, a problem s eventualnom predominacijom Srba iz vremena osnivanja Interlibera efektno je riješen tako što ni Srba više nema. Još prošle je godine Republika Srbija negdje u zapećku šestog paviljona imala svoj, istina nevelik, štand, a ove godine nema ni toga, kao što nema ni drugih jezično bliskih zemalja.

Sajam knjiga u Beogradu otvorio je veliki austrijski esejist, jedan od danas već kanoniziranih pisaca njemačkog jezika, Karl-Markus Gauß​, a gošća Sajma bila je njemačka nobelovka Herta Müller. Interliber je, praćen velikom delegacijom, otvorio Andrej Plenković, uz koncelebriranje gradonačelnika Milana Bandića, koji je po treći ili četvrti put za redom na otvorenju Interlibera ponovio isti citat Zuke Džumhura. Među govornicima nije bilo nijednog pisca, a posjetitelje Interlibera se, onako pokroviteljski i ljubazno, u govorima tituliralo ljubiteljima lijepe riječi. Isticala se Vladina “nacionalna strategija poticanja čitanja”. Oprostite, ali čitanja čega?

Tretman lopovluka

Prvo nad čim se snebiva upućeni, a bogme i načitani posjetitelj na kojeg se, dakle, Vladina strategija ne odnosi, jest različit tretman sitnog lopovluka u ugostiteljstvu i u knjižarstvu. Zamislite, recimo, što bi se dogodilo s kafedžijom kojem bi inspekcija našla neprijavljene vrećice sa šećerom: zatvorili bi mu dućan, razrezali globu, i bio bi sretan da ne završi na robiji. A ovdje se, recimo, prodaju knjige koje imaju status, ponekad i cijenu, upravo tih vrećica sa šećerom; naprosto nisu, niti mogu biti legalne.

Tako na jednom štandu u paviljonu 5 nalazim “Bljesak zlatnog zuba”, dramu Mate Matišića, koja se u obliku tko zna prije koliko godina objavljene knjižice prodaje za - jednu kunu. Osim što je prostački, barbarski, vulgarno prodavati to remek-djelce suvremene hrvatske dramske književnosti po cijeni ničega, nešto mi govori da nakladnik za tu knjigu nema važeći i aktivan ugovor s autorom, što onda “Bljesak zlatnog zuba” sa stanovišta inspekcije čini nelegalnim upravo onako i onoliko koliko je nelegalna spomenuta vrećica šećera.

Fantomska izdanja

E sad, da se ne bi sazivale izvanredne konferencije za štampu, da se ne bi izmišljali i antedatirali ugovori s piscem, ali i da Matu Matišića ne dovodim u nezgodnu situaciju, tako što ću mu na vrat navući uplakane i zabrinute njegove bivše izdavače, koji će ga moliti da demantira nešto što je nemoguće demantirati, hajde da navedem primjer koji mi je bliži i koji, avaj, sasvim držim pod kontrolom: na dva mjesta u paviljonu 5, i na još jednom mjestu u paviljonu 6 prekupci knjiga, koji se lažno predstavljaju i legitimiraju kao nakladnici, pa na osnovu toga dobivaju štand na zakup, trže knjigu “Inšallah Madona, inšallah”, objavljenu prije skoro četrnaest godina, u sklopu jedne od onih edicija knjiga uz novine.

Ugovor je bio potpisan uz klauzulu o vremenskom ograničenju roka i načina prodaje - knjiga se trebala prodavati na kioscima, koji ne samo da je istekao kratko nakon njezina objavljivanja, nego je nakladnik u međuvremenu prodao novine drugom izdavaču i, manje ili više, ugasio djelatnost. I da stvar bude bizarnija: sve se to zbilo u Bosni i Hercegovini.

To znači da je netko “Inšallah Madona, inšallah” uspio uvesti u Hrvatsku, da je tako, ali samo djelomice, uspio legalizirati jedan nelegalni proizvod, i iznijeti ga na prodaju na Interliberu. Prodaja te knjige klasični je lopovluk, budući da oni koji je stavljaju u promet nemaju pokriće u važećem ugovoru s autorom knjige. Dobro to znam, jer sam, eto, baš ja autor knjige “Inšallah Madona, inšallah”. Ali to vjerojatno i nije jedina moja knjiga s kojom se ovdje trguje na crno: niti za jedno moje izdanje starije od sedam godina ne postoji pokriće u važećem ugovoru. Dakle, iza svih tih knjiga stoje laž i prevara. Naravno, osim ako se ne prodaju kao antikvarna izdanja, ali antikvarijati su i na Interliberu jasno odijeljeni od pravih i lažnih izdavača, te knjiških nakupaca.

O fantomskim izdavačima u paviljonu 5, a pogotovu 6, kakav je, recimo, Begen ili, najluđi, Nakladni zavod Globus, koji je prije trideset godina doista bio izdavač, rogoborio sam već prošle godine u reportaži s Interlibera. U međuvremenu se nije promijenilo ništa: Globus je tu, samo što su knjige koje već desetljećima prodaje godinu dana starije. Neka od njihovih novijih izdanja skoro da su vršnjaci Interlibera. Mogu li za takve knjige postojati aktivni autorski ugovori? Kako se trguje knjigama bez ugovora?

Ove je godine nestalo Algoritma. Ustvari, pojedina Antičevićeva izdanja rasula su se po štandovima lažnih nakladnika, nakupaca i trgovaca, a tradicionalni Algoritmov prostor na Interliberu podijeljen je tako da su okolni izdavači dobili više mjesta, a da je centralni prostor bankrotiranog giganta zauzelo Znanje, koje se i inače sve češće pojavljuje tamo gdje je do jučer bio Antičević. Govori li nam to što? Da smo paranoični? Možda i to, ali vjerujem da će jednoga ne tako dalekog dana uskrsnuti i sve ono što nam se danas čini mrtvim, samo da se zaboravi da su Antičević i ortaci ikome ikada ostali dužni novce.

A gdje je Paparella

Što se ortaka tiče, oni su dobro. Šire se u oba paviljona, na svojim uobičajenim mjestima i standardnim gigantskim gabaritima. Jedino što novih izdanja gotovo da niti nemaju. Profil se profilirao u nakladnika starodrevnih slikovnica o djevojčici Maji, koje su u vrijeme mog djetinjstva bile već malo passé, a vidim da su objavili i nešto o Todoriću. Nema sumnje, hrabro! Još se prošle godine Saša Paparella morao šunjati poput trgovca heroinom sa svojim otkrićima o Gazdi. Sada su svi junaci, a Paparelle se, biva, nitko ne sjeća. Mozaik knjiga valjda nešto objavljuje, ali je dosta teško ustanoviti što.

Školska knjiga na svom štandu dočekuje djecu i nešto im objašnjava dok dječica vrište, a Ljevak se specijalizirao za izdavanje knjiga neafirmiranih mladih pisaca nagrađenih Nagradom Europske Unije. To je, naime, totalno financirano, tako da nakladniku još ostane i viška love. I svima njima je, kako kaže premijer Plenković, teško. Ali zato je tu nacionalna strategija poticanja čitanja.

A sad, evo, ponešto i o stvarnom izdavaštvu: kada bi bilo kulture u hrvatskim medijima, novine, televizija i radio ovog bi Interlibera brujale o posve neočekivanom dijarističkom trendu u domaćem izdavaštvu. Od živoga barda knjiške misli u Hrvata i u Južnih Slavena, od Igora Mandića, dakle, bi se naručivali eseji o dnevnicima, a on bi, Mandić, pisao esej za one koji najbolje plate. O kakva bi to samo bila strategija poticanja čitanja! Ali bez šale, istinska strategija!

Dakle, o dnevnicima: Disput je, onako potiho, bez velikih zvona, pokrenuo biblioteku Svagdan, i u njoj odmah objavio tri velike knjige. Dvije sam odmah kupio: “Život kao voda hlapi”, izbor iz dnevnika pjesnikinje, književne znanstvenice i folkloristice Divne Zečević, koje je vodila od 1961. sve do smrti, 2006, i izbor iz dnevnika njemačkoga romanista i filologa Victora Klemperera. Kada bi Interliber stvarno bio sajam knjiga, oko ova bi se dva naslova otimala intelektualna krema Zagreba (čuj intelektualna krema Zagreba!).

Zašto? Možda vam i to napišem ako mi se bude dalo. Ili ako opet nađem dobar razlog da pišem o knjigama koje sam svojim novcima platio, te da tako financijski potpomažem kulturu i književnost u hrvatskim medijima. Treću dnevničku knjigu iz Disputove edicije napisala je Astrid Lindgren, mama Pipi Duge Čarape, a kladim se da ću i nju kupiti. Opasna je to ovisnost: knjige! Mudar narod od toga bježi, baš kao da je riječ o nacionalnoj strategiji poticanja na heroin.

Izvještaj o stanju nacije

Još jednu važnu dnevničku knjigu objavila je Fraktura. Nakon što je kod Profila tiskao “Dnevnik jednog skribomana”, s nadnevcima za 2014, Zdravko Zima nastavio je s “Dnevnikom jednog mitomana”, s nadnevcima za 2016. Jedino mu baš i ne trebaju ti vickasti naslovi, jer ako nastavi s dnevnicima - a ovom bi čitatelju, kao i nekoj imaginiranoj hrvatskoj kulturi, to svakako bilo u interesu - moglo bi mu ubrzo ponestati viceva na svoj račun. Ozbiljno govoreći, riječ je o važnom projektu, čijeg značaja i dosega Zima sigurno nije svjestan, po kojem bi se jednom moglo mjeriti ovo hrvatsko doba. Hedonist, bezbrižnjak i šarmer, ali istovremeno i ozbiljan pisac, kroničar grada i izvjestitelj o stanju nacije, Zdravko Zima svojim dnevnicima zapisuje mjere današnjoj živoj Hrvatskoj.

Prvoga dana knjiške berbe dokopao sam se još i romana “Prodana duša”, prošlogodišnjeg bukerovca Paula Beattyja (izdanje Buybook), rasprave “Seksualna revolucija u boljševičkoj Rusiji”, slavista i povjesničara Gregoryja Carletona, romana “Prevarant”, jednoga od mojih najdražih suvremenih pisaca, a bogme i najdražih kolega (što ovo znači pitajte me, pa ću vam u prolazu reći) Javiera Cercasa, te “Rastrganih godina”, literarno-povijesne studije o epohi koja je trajala od 1918. do 1938.

Posjete Fibri ostavio sam za kasnije, a bit će tu, vjerujem, i još drugih knjiga i knjiga. Kolika god laž i propast bio Interliber, koliko god hrvatska knjiška kultura iz godine u godinu bila sve jadnija i bjednija, i koliko god medijsko praćenje pametnih stvari - a knjige su, ako se čitaju, katkad i pametne - bivalo na sve nižoj i nižoj razini, postoje dobri razlozi da se radujemo jedni drugima. Ja se tako radujem knjigama, a ne znam koliko se one raduju meni.