Pokušao sam u jednoj prošloj rubrici progovoriti o anglo-američkom i hrvatskom krimiću. Čitajući “Slučaj 6-4” moram njima dodati treći, japanski; njegov autor je Hideo Yokoyama (r. 1957).
Lako za opsežnost ovog krimića, ali za dugu predigru nije, ona traje preko 200 stranica. I zanimljiva je. U njoj se prate zbivanje u policijskom vrhu grada D., nadasve suodnosi kriminalističkih odsjeka ili divizija i onog zaduženog za odnose s javnošću. Njihovi se interesi prelamaju preko glave glavnog protagonista, Mikamija, koji je upravljao posljednjim, no sve donedavno bio je “pravi” detektiv koji je radio na kriminalističkim i specijalnim istragama, pa i na naslovnoj.
A na posjetnici mu piše: “Načelnik Jošinobu Mikami. Voditelj Odjela za odnose s medijima. Inspektor, Sektor za upravno-pravne poslove, Kadrovska služba. Policijska uprava Prefekture D.” Njegov se pretpostavljeni zove Akama.
“U službeni posjet dolazi nam glavni komesar”, obavijestio ga je Akama. Dolazi iz Tokija, i to za tjedan dana. A svrha posjeta: slučaj 6-4, što jest kodno ime otmice pa ubojstva djevojčice po imenu Šoko, koji su se dogodili prije četrnaest godina. To je bila “prva prava otmica” na području prefekture. Tada je Makami radio u Prvoj divizije, te je kao pripadnik jedinice za potjere “pratio Šokina oca dok se vozio do ugovorenog mjesta za predaju otkupnine”, u iznosu od dvadeset milijuna jena. (Ostalo je malo više od godine dana do zastare ovoga slučaja.)
Najava dolaska glavnog komesara Kozuke, koji je upravljao sa 260.000 policajaca u Japanu pokreće radnju ovog krimića. O svemu tome Mikami umuje nekom vrstom “unutrašnjeg” monologa. Uz posao organizacije visokog posjeta, na njega pada sjena nestanka kćeri Ajumi, koja je bila opterećena medijskim diktatom ženske ljepote. Smatrala se ružnom, za razliku od mame Minako; ona je bivša policajka i upoznala je muža Mikamija na radnom mjestu.
Zadnju kap ulja na vatru zapleta dolio je tokijski glavešina: mora posjetiti gospodina Jošija Amamiju, oca 7-godišnje Šoko. Ubojica je još na slobodi. Tome su presudno pridonijeli propusti ili pogreške istražitelja. Primjerice, otmičar se triput javljao roditeljima, postavljajući im uvjete i tražeći otkupninu.
Međutim, zaduženi tehničar iz forenzike nije mu snimio glas; pokvario se magnetofon. Zbog toga je napustio posao i zatvorio se u kuću, u vlastitu sobu. A Koda, drugi koji je radio na slučaju, u tzv. kućnoj ekipi, napisao je potanko izvješće o istrazi i propustima, pa ga je policijsko poglavarstvo zataškalo. To je famozni “Koda-dopis”, nestao je kao i njegov autor.
Ukratko, Mikami je dobio zadatak nagovoriti unesrećenog oca, kome je u međuvremenu umrla i žena, da primi glavešinu. I da novinarima dopusti da Kozuki, na izlasku iz njegove kuće postavljaju pitanja o slučaju 6-4. Otac Amamija najprije je zamolbu prefekture D. odbio, pa je Mikami smišljao kako ga pridobiti. Jer, posjet je trebao ojačati istragu zaboravljenog slučaja.
Mikami je, istovremeno, upadao u nevolje s novinarima najvećih listova – od kojih su neki imali nakladu 8 milijuna primjeraka; podigli su pobunu zato što im je odbio odati identitet vozačice koja je nesmotreno srušila starca Meikavu; isti će poslije preminuti. Njena anonimnost nije samo zbog činjenice što je trudna: ona je kći znanog poduzetnika, člana policijskog “upravnog” Odbora.
Upravo u branši policije Yokoyama je postavio krucijalno pitanje društvene kontrole nad onima koji kontroliraju društvo. I ciljane obaviještenosti. Za kakve i koje građane Mikami štiti informacije, koje ih zanimaju? Pa stoga ovaj detektivski roman radi ono što je rijetkost u anglo-američkim bestselerima: postaje društveno-kritički roman. Piščeva oštra kritika upravljanja u policiji tiče se svakog demokratskog društva.
U “Slučaju 6-4” Yokoyama zalazi pod kožu državne birokracije, pa makar policijske. Vlastiti interes za promociju u njoj je važniji je od svake istrage, vlastiti boljitak od društvenog. I to je ono čemu se žestoko protivi bivši detektiv Mikami. Mareći za protočnost javnih informacija, bavio se s društvenom slobodom, ni manje ni više.
Napokon, tko i zašto postavlja međašnje granice, i čija se sigurnost s njima čuva? Kada već izgleda da iz takvog socijalnog labirinta nema izlaza, dan uoči dolaska tokijskog bossa dogodila se još jedna, nova otmica. Sada srednjoškolke. Uspostavljen je centar za hitne intervencije.
U isto vrijeme Mikami je oprezno balansirao između detektiva i novinara. Uspio je nagovoriti Amamiju da primi glavnog komesara, samo što je Amamija potom nestao iz svoje kuće. Pojedinosti “jučerašnje” otmice podudaraju se u mnogim detaljima s naslovnim slučajem, s davnim ubojstvom male Šoki.
Otmičar se javio njezinom ocu, trgovcu sportskom opremom, i naredio mu kamo da nosi otkupninu. Po tome ispada da je zločinac kopirao četrnaest godina stari slučaj. Tužnog oca Masata Mesakija odveo je prema rijeci, tamo gdje je negdašnji otmičar natjerao nestaloga Amamiju.
Pokretni policijski centar pratio je Mesakijevo napredovanju prema mjestu predaje novca. Preokret u novom slučaju dogodio se kada je oteta kći stekla navodnike, odnosno kad se javila zabrinutoj majci, koja je, opet telefonirala suprugu Masatu upravo kada je razgovarao s otmičarom. Njegov je glas bio deformiran tehničkim sredstvima.
I tu bih trebao otkriti identitet dvojice otmičara, starog i novog, ukoliko nije riječ o samo jednom. Ali, to sigurno nije isti otmičar, smijem reći, premda ne mogu otkriti zločinca. Mogu tek naznačiti da silna pojava prezimena što počinju s “M” upućuje na glasovit Hitchcockov film, i zamjenu uloga.