Na hrvatski je ovih dana prevedeno “Plavetnilo” (Anja Majnarić, Ljevak), drugi dio četverodijelna ciklusa romana u kojima norveška autorica Maja Lunde pripovijeda o prirodi i čovjekovom odnosu prema njoj.
Prije dvije godine u nas je objavljena njezina “Povijest pčela”. Labavo povezani, četiri romana o specifičnim klimatskim problemima, sadrže po jedan centralni motiv - insekte, vodu, životinje i biljke. Lunde pripovijeda što prirodi činimo i kao nam se to može vratiti.
Maja Lunde ide u red najprevođenijih norveških autora. Do 40. je pisala isključivo za djecu i tinejdžere, potom postala globalno poznata spomenutim romanima o prirodi, prevođena na 40-ak jezika. Nedavno je na sajmu u Frankfurtu izazvala veliku pozornost.
Pitanje nafte
“Povijest pčela” distopijska je priča o izumiranju pčela, nagrađena prestižnom Nagradom norveških knjižara. Roman je 2017. bio najprodavanija knjiga u Njemačkoj.
Maja Lunde živi ekološki krajnje promišljeno, među ostalim, izbjegava letjeti. Zbog visokog karbonskog otiska sve češće odbija poslovna putovanja avionom. “Zbog toga nisam išla u Japan, Butan, Kinu, Latinsku Ameriku, puno drugih putovanja. Sve su to poslovna putovanja. Možda sam zato prodala i nešto manje knjiga. No, s druge strane, kad putujem, pričam o klimatskim promjenama. Ponekad pomislim da je možda i šteta da ne idem. Počela sam organizatorima književnih festivala nuditi video javljanja. Kažem: “Hajdemo to Skypeom, možete staviti veliki video zid, to funkcionira prilično dobro.”
Obično to festivali odbiju, kao da se još uvijek pribojavaju tehnologije. U Zagreb jesam letjela, ali na turneji sam, obišla sam Francusku, Grčku i sad došla u Hrvatsku. Iz Zagreba idem kući i do kraja godine putovat ću samo vlakom po Norveškoj. U obitelji smo uveli pravilo da možemo jednom godišnje odletjeti do neke europske destinacije. Na privatno putovanje. Dogodi li se da odemo negdje prekooceanski, onda iduće godine nigdje ne putujemo avionom. Tako balansiramo. Ove godine smo letjeli za Crnu Goru. Iduće godine idemo željeznicom s djecom po Europi.”
Maja Lunde doduše o prirodi piše u zemlji ekološki osviještenih pojedinaca, no njezine knjige kupuje nacija koja je svoj prosperitet izgradila dobrim dijelom na – nafti.
“U Norveškoj se puno raspravlja o pitanjima zaštite okoliša. Sve više i više je ljudi koji su iskreno zabrinuti. Velika većina danas vjeruje da je za klimatsko zagrijavanje odgovoran čovjek i da jedino čovjek može nešto napraviti da se spriječi katastrofa.
Vodimo velike diskusije oko klimatskih promjena, jer mi smo i kao nacija među najodgovornijima. Obogatili smo se, kako kažete, naftom. I dalje se rade iskapanja. Puno ljudi postaje sve glasnije i angažiranije po pitanju toga da se zaustavi naftna industrija, da se napravi razuman plan kako to usporiti i vremenom obustaviti.
No, vlasti nisu za tu opciju. Zapravo imamo paradoks – jer Norvežani su outdoor nacija, mi doista volimo prirodu, toliko da bih rekla da je dio našeg nacionalnog identiteta biti vani, na zraku, u prirodi, jer to nam stvarno silno bitno, to je naš način života. S druge strane, tu prirodu nemilice eksploatiramo i tako uništavamo. Podvojeni smo. Golemi je nesrazmjer između onoga što volimo i onoga što stvarno činimo.
Voljela bih da vam mogu reći da smo zelena nacija svijeta, da smo predvodnici ekološke svijesti i akcije, jer mislim da bismo trebali biti. No, mi ti nismo.”
Norvežani jesu nacija koja živi u prirodi. I na cičoj zimi.
Mali koraci
“Snijeg je bitan dio našeg života. Obožavamo ga. Kad ga nema, čeznemo za snijegom, jer smo nacija koja obožava skijanje. I sama obožavam skijanje. Idući vikend idem u vikendicu, u brda, idem na turno skijanje. Sezona skijanja u Norveškoj u planinama počinje u studenom i traje do travnja. U Oslu je običavala krenuti u prosincu. No u zadnjih nekoliko godina sezona skijanja u Oslu se skratila za četrdeset dana. Razlog su klimatske promjena. Svi mi na razne načine te promjene osjećamo u vlastitom dvorištu”, kaže Maja Lunde i opisuje:
“Vrijeme je čudnovato. Prošle godine smo imali ekstremne suše, kiša nije pala tri mjeseca, bilo je to katastrofalno za poljoprivredu, temperatura je bila 30 i više stupnjava Celzijevih, što je za nas doista ekstremno. Nadrealno. Nisam mogla niti zamisliti da će doći vrijeme kad u Norvšekoj nećemo imati kišu tri mjeseca. Pa, to je nezabilježeno.”
Norveška se, kaže, osjetno mijenja. “Ljudi sad ozbiljnije počinju mijenjati navike, način na koji žive. Prije su to činili osobito svjesni pojedinci, sad je to već uzelo maha među mnogima. Recimo, manje lete. Mi smo jedna od zemalja u kojoj ljudi najviše lete na svijetu. Sad pokušavamo letjeti manje, makar Norvežani i dalje lete suludo puno. U nas je normalno otići za vikend u New York, što je zapravo - nenormalno. Avionske karte su jeftine, a Norvežani vrlo pristojno zarađuju. Karbonski otisak Norveške je užasan.”
I sama je, kaže, zbog okoliša, a ne okoline, zadnjih godina mijenjala životne navike. “Doneseš odluku i slijediš je. Jedemo manje mesa. Po gradu koristimo podzemnu i bicikle, ne automobil. Pokušavamo kupovati samo ono što nam treba. Pazimo da se hrana ne baca. Kupujemo sve više stvari u second hand dućanima.” Pokazuje na mobitel, odložen uz kavu na stolu. “Kupila sam ga polovnog. Radi savršeno, a bio je puno jeftiniji negoli novi. Odavno sam odlučila da više ništa od odjeće ne kupujem dok ovu ne istrošim. To su sve mali, ali bitni koraci.”