Jure Kaštelan (1919. - 1990.) bio je veliki pisac i pjesnik, onako kako je to analizirao Dalibor Cvitan u esejima, nedavno ponovo pretiskanim. U to se sada može uvjeriti svatko uzimajući u ruke njegovu novu knjigu “Sklad urlik” (priredio Tomislav Brlek, DHK), čiji je naslov preuzet iz pjesme “Vražda”.
Kaštelana bi trebalo čitati bez balasta bivše države, koja mu je nametala primjenjivost, uvrštavajući ga među pjesnike čije je pjesme omladina recitirala s korotno-uzvišenim zanosom. “Tifusari” su iznad toga, poema koja je zbog ratne tematike “izgubila”, ostajući vrijednim dijelom pjesnikova opusa.
Priznajem, nismo je razumjeli ni mi koji smo je recitirali na priredbama upriličenim više puta godišnje, npr. za Dan Republike, Prvi maj, za Dan mladosti itd. Svatko je izvikivao zadani stih ili nekoliko njih, a nitko se nije potrudio da nam objasni zašto je to jedna od najljepših pjesama o dječacima koji su bolesni zagazili u ratnu nigdinu. Bio je to grijeh prema stihovima i pjesniku.
“Brojim stope na bijelom snijegu. Smrt do smrti./ Smrt su stope moje”, piše Kaštelan: “Svaka ide svome grobu/ k’o izvori/ svome/ moru”. Čuva sklad slika iz djetinjstva i narodne pjesme, čuva sazvučje riječi i slika, kao malo koji pjesnik hrvatskog jezika. Ovaj “tifusar” prisjeća se rodnog Zakučca kraj Omiša, ušća Cetine i beskrajnog plavetnila koje se širi u daljinu pred krškim bregovima.
Bilo bi lakše “riješiti se” Jure Kaštelana ponavljanjem književno-povijesnih činjenica. Primjerice, prva mu je zbirka “Crveni konj” (1940.), prva poratna “Pijetao na krovu” (1950.), u njoj su objavljeni “Tifusari”. Teže je slijediti njegovo slobodarstvo riječi i san o slobodi pojedinca. Zato je dobro što je Brlek “oslobodio” stihove ishodišnih zbirki, pa ih poredao kronološki.
Kako god, lako je prepoznati Kaštelana kao Severovog prethodnika. Nisu to samo “zaumni” Rusi, može to biti pjesnik iz Zakučca, u kojem su seoske kuće postale imovinom hidroelektrane kao u nekom Piljnjakovu romanu.
“Zum buli boli daj daj daj/ zum boli boli hej haj”, napisao je mladi pjesnik 1940. (“Gitara”). Već se tada služio autocitatnošću, “prema osnovnoškolskoj zadaći”: “Mene majka zove, mene majka voli:/ jablane, evo ti vode, jablane moj” (“Jablani”). Na drugom, vremenski bliskom mjestu: “Jutra zibat će te, dan dozivat će te/ granom vranom/ i nad bojištima i nad pojištima/ snom jablanom”. To je “Glava na ratištu”, a jablan je pjesnikov sjen.
U “Zapisu o Istri” iz 1982. Kaštelan piše “prema Hekateju”, sklapa citatni kolaž: “Spavam, a srce moje bdi kao žakan u Roču/ gradu u tminu noći glagoljući”. Do ove pjesme Brlek je tiskao “Konj u kamen urezan”, da ne spominjem slavnog “konjika”, pred kojim je pjesnik zabilježio: “Konj urezan u stijenu, nalazište Badanj kod Stoca, pripada mediteranskoj umjetnosti paleolitskog čovjeka”.
Već na idućoj strani nalazi se pjesma “Ništa nije savršeno”, Madrid, srpanj 1982.: “GUERNICA. Museo del Prado. Cason del Buen Retiro”. Dva stiha: “Ako je život san/ ostavite me da sanjam”. I asocijacija na Pedra Calderóna de la Barcu i njegovu dramu, tiskanu 1635., pokazuje da pjesnik Kaštelan odbija svaku, bilo kakvu granicu. Slobodan čovjek, a još manje pisac, ne može biti sputan nacionalnim, vjerskim, ideologijskim, ideacijskim ili žanrovskim granicama.
U pjesmi u prozi “Nevid” Kaštelan briše i posljednju granicu između razuma i ludila. Postavlja dva pitanja, prvo je: “Tko je izbrisao stranice sna?”, a drugo je: “Što je jače od ludila?/ Ni vrijeme! Mi se hranimo zvijezdama koje meljemo u malim mlinovima, u vodenicama, među varnicama ludima”.
Napokon, Kaštelanu ni književni žanr ne može biti zatvor. Stihovi ili proza, svejedno, sve je to samo jezik i smisao, sazvučje i urlik. Zato pod naslovom knjige “Sklad urlikom” stoji podnaslov: “Izbor”. Teško je, zapravo reći: izbor pjesama. Nije sasvim jasno ni: izbor pjesama u stihovima i u prozi. Lomeći, naime, granice, pa i ove književne, Kaštelan nije samo postavljao pitanja, nego ih je ostavljao mlađima.
Nekome se može učiniti da je “Oskvrnjeno začeće” iz 1940. kratka priča, drugi će ga zvati pjesmom u prozi. To je zacijelo glas rijetke pripovjedačke mudrosti: “Bio sam previše škrt u ljubavi i u boli. Bio sam premalo životinja, jer su me krstili, jer su me učili da budem zahvalan, da sjedam posljednji kako bih bio prvi”, napisao je mladi pisac. A meni se čini da je ovo kratka priča ili novela, kao što i kaže njezin pripovjedač.
Pjesnikove kratke priče iz 60-ih sadrže eksperimentalnost, kakvu sam primijetio kod mladih suvremenika kojima je daleka vladajuća naracija, i avangardnost u njenom kontekstu. Nema tu “poetičnosti”, ni pjesme u prozi. Pisac pripovijeda priču na drugi način, razmišlja samosvojno i jednako tako sklada njezine dijelove. Drukčijost koju je opjevao u stihovima ostvario je u kratkim pričama. Jer, “Mrtvi jablan”, “Močvarje”, “Štake”, “Snijeg” ili “Osuđen na smrt” nisu pjesme u prozi, premda ih piše pjesnik. To su Kaštelanova “narativna ostvarenja”, kako veli Bilješka o autoru. Pronaći u kanonskog stranog autora manje poznat ili nepoznat dio opusa, davno mi je svjedočilo da je riječ o velikom piscu i dobroj književnosti.
Nimalo bez razloga, posljednji dvostih ove knjige glasi: “Gle, divna čuda/ za istim vrelom žudimo pčela i zmija i ja”. Kaštelanov je književni eksperiment dio onoga u cjelini prirode. To je žeđ za slobodnim letom.
naslovnica zbirke 'Sklad urlik' Jure Kaštelana